Ako postoji knjiga koja osvaja na prepad, to je roman "Plemeniti gospodin u Moskvi" Amora Towlesa, knjiga koje je svjedočila o rađanju novog velikog imena na svjetskoj književnoj sceni, autora koji je u stanju stvoriti nezaboravne likove i kroz njihove živote pred očima čitatelja do najmanjih sitnica izgraditi priču o životima u nekim prošlim epohama. Bio je to roman koji te obuzme, koji se ne ispušta iz ruku i u kojem se za glavne junake navija do zadnje stranice. Zbog toga je bilo i veliko uzbuđenje oko Towlesova novog romana "Lincolnova cesta" (Mozaik knjiga, urednica Hana Vunić, prijevod Tomislav Žilić, 188,29 kuna). Na žalost, on je nekoliko kopalja ispod "Plemenitog gospodina...".
Ovdje priča čitatelje vodi u Ameriku, sredina je pedesetih i neki vrlo mladi ljudi pokušavaju stvoriti svoj život, naći svoje mjesto pod suncem u toj zemlji koja obećava med i mlijeko svima koji su spremni za njima posegnuti. Priča je ponovno bogata, i likovima, i detaljima, i čarobnim mjestima... No, o tome kako su nekada skitnice i lutalice krišom putovali Amerikom čitali smo već u bezbroj romana, a možda i samom autoru više leži roman hotela nego roman ceste. Šalu na stranu, ovo jest jako dobra priča, emocije u njoj su iskrene i sa svakom od njih čitatelj se lako poistovjeti. I upravo zbog toga teško je reći što nedostaje, možda ono čuđenje s kojim smo čitali fresku koju je uspio napisati o postrevolucionarnoj Rusiji, koju je (nekim čudom) uspio preživjeti junak njegova prethodnog romana. A možda je tajna upravo u tom junaku, u plemenitašu dobre duše, ali i vrhunski obrazovanoj osobi.
Ovdje u "Lincolnovoj cesti" mnogo je više referenci koje se odnose na američki način života, od omiljenih jela do omiljenih slatkiša koje su pedesetih voljela tamošnja djeca, što naravno svima nama s druge strane bare malo znači. Ipak, tu je nešto što povezuje oba romana – način na koji autor opisuje ljude koji ostaju ljudi i kada su stavljeni pred najveće izazove.
