Anto, jugoslavenski dočasnik, „podoficir“ u obližnjoj vojarni, za nedjeljnog se izlaska u Malun zagledao u Katanu, lijepu curu, ali siromašnu i bez roditelja.
Kada je Katana svojemu stricu Božu, vlasniku mreža svjećarica, rekla da njezin izabranik negdje tamo u Bosni ima sedmero braće i sestara, a da je ona već bređa te da stoga traži pola imanja, koliko prema zakonu pripada njezinu pokojnom ocu Ivu, nastao je lom u obitelji. Božo je razvlačio, dok Katani, već „s trbuhom do zuba“, nije prigustilo: pristala je kao očevo nasljedstvo dobiti Novu ogradu, „s krovom nad glavom“, ni petinu svoje polovine imanja.
Nova ograda je divljini otetih pet-šest dolaca i škrapa, s kamenom kućericom u sredini, pokrivenoj „kupama konalicama“ s kojih se kišnica slijeva u omanju gustijernu. Tu su se smjestili Katana i Anto, bez igdje ičega. Božo im je dao nepotrebna mu magarčića.
Na njemu je Anto svjećaricom ulovljenu ili svoju ili Božovu ribu raznosio i prodavao po udaljenim selima, često s malo, češće bez imalo zarade. Znalo se ne uloviti ništa. Katana, Anto i sin Ivo, čijim je imenom Katana počastila pokojnog oca, bili su trajno na rubu gladi. Nerijetko i iza ruba!
Mali Ivo je, nakon četiri razreda u Malunu, u više osnovne u Gedi, dvanaest kilometara po makadamu, pješačio bos. Anto mu nje uspio namaknuti ni opanke, nekmoli cipele.
Poslije Katanina nasmrt opasna pobačaja na zemljanu podu potleušice djece više nisu imali. Ivo je nakon osnovne smješten kod strica Toma u Dugom Selu kraj Zagreba u kojemu je išao u učiteljsku školu. Stricu će, kada se zaposli, vratiti petogodišnje uzdržavanje, u mjesečnim obrocima.
Maran đak, čim je završio učiteljsku, oženio se Maricom, kolegicom iz razreda. Mladim učiteljima u jednoj područnoj školi u Žumberku tamošnja općina omogućila je izgradnju skromne kuće: s teretom toga zajma i otplatom redovitih obroka stricu živjeli su skromno od Maričinih primanja.
Anto i Katana, oboje bez mirovine, primali su socijalnu pomoć: poštar ju je donosio.
Prvo ljeto kada su Marica i Ivo došli u Novu ogradu, s boležljivom dvogodišnjom Katarinom, čijim je imenom Ivo počastio svoju brižnu mamu, ona je, izmučena nepravdama, umrla nenajavljeno i naglo.
Budući da u kućerici nije bilo postelje, a ni sobā, Marica nije mogla sve to izdržati pa su već i prije dva tjedna otišli. Antu su ostavili na zajam kupljenu postelju i posteljinu. Mala je Katarina ipak nekoliko puta bila umočena u plavi Jadran. Ivo ju je nosio na ramenu do mora.
U međuvremenu konjski put do Nove ograde i dalje do sela proširen je, a nakon Domovinskog rata i asfaltiran te je tuda, uz cestu, „prošla i voda i struja i telefon“. Udovac Anto nije imao novca ni za jedno od toga.
Potkraj 20. i na prijelazu u 21. stoljeće zavladali su mobiteli. Ivo je tati poslao jedan, a u istom paketiću i punjač i naputak kako se puni.
Anto, već onemoćao, ne kuhajući sebi gotovo ništa, osim divke, nadomjestka za kavu, a jedući mesne doručke i slične jeftine konzerve, razgovarao je sa sinom onoliko puta koliko ga je Ivo nazvao, u početku svake večeri, a kada je on, nakon što ga je sin tri dana propustio nazvati, htio zvati sina, mobitel je bio prazan. Mora do pošte.
Imao je još čak sedamdeset kuna, blizu koliko i godina, dovoljno za baterije, malo krumpira i riže te kruh.
Tamo gdje je bio poštanski ured sada je poveći ostakljeni izlog s velikim plakatom: „Žuti klik, klikni s poštom, svježa proljetna ponuda, sigurna i brza kupnja, naručite telefonom, legoni guralica Jon, ljuljačka 3U1, keter kućica Rončo“, narukvice, satovi, kultivatori, „evotv na dar“, svega i svačega. Mato, s kojim je godinama lovio sardele, već je sjedio na klupi pred prodavaonicom. „Ima već mjesec i više, kaže mu on, da je pošta ukinuta, sve male pošte su ukinute, ako ti treba, moraš u Gedu.“ Sklon prigovaranju i ljutnji, Mato će: „Evo, tvoj i moj sin pješačili su u školu do Gede, tvoj još i bos, a danas đake vozi autobus, ali u pet okolnih sela nema nego cigla dva đaka; a nekad su tamo bile područne škole. Mladi su svud po svijetu, tamo im se i djeca rađaju, nigda se vamo neće vrnut. Komunisti su uništili sela, nas ribare i seljake, žesti se on, a ovi sadašnji posve su nas dokrajčili. Ne, nemaš danas više busa, ili śutra ili pjehe.“
U dvanaest kilometra udaljenu Gedu Anto je stigao u podne; pošta je bila zatvorena: dnevni odmor. Umoran, nije imao kamo sjesti pa se spustio na pločnik do ulaza. Čim je poštarica došla, htio je ustati, no morala mu je i ona pomoći da se pridigne.
Fiksni je ukinut. Ona nema dopuštenja puniti mobitele. „Doma vi spavate, a on se puni“. Antu je neugodno reći da doma nema struje. Ljubazna poštarica vidi da je u nevolji: „Dajte mi sinov broj, ja ću vam ga nazvat sa svog mobitela“ i Anto vadi zgužvani papirić. „Zvoni, ali nitko se ne javlja“. Pokušala je ponovo: „Opet se ne javlja“, „eto, pomogla bi vam, ali...“, sliježe ramenima.
U samoposluzi je kupio hljeb crnoga kruha. Stavivši ga pod pazuho, skupa s plastičnom vrećicom, malo-po-malo čupkajući ga u hodu, cijeloga je pojeo još prije skretanja za Malun, a vrećicu spremio u džep.
Već vrlo umoran i žedan, prolazio je cestom uz kraška polja, nekada vinograde, obrasla u kupine i visoku makiju, šuma, prašuma. Sine mu kako su preci krčili šume i stvarali obradivo tlo, tako je nastala i Nova ograda, koju je on zapustio, morao je, ali jesu li svi morali? Ima pravo Mato: svi su, osim nešto starčadi, u gradovima ili po inozemstvima. Vratili smo se u prahistoriju, sjetio se Anto kako se takav krajolik zvalo u podoficirskoj školi, „prahistorija“. Ne zna ni gdje je.
Ipak je prepoznao jedva vidljivi odvojak neasfaltirane cestice prema također u prašumu obraslim maslinicima u Podresni. Tu ima jedan kamen uz koji se može sjesti i nasloni se na nj; mutilo mu se...
Ivo ga je zvao i zvao, ali otac nikako da se odazove. Napisao mu je i pismo: „Kada sam na nastavi, ne mogu se javiti“. Hrvatska pošta na početku 21. stoljeća pisma iz Gede u Malun i okolna sela raznosi jednom tjedno, za razliku od austrougarskog vremena s početka 20. stoljeća kada se pošta ovdje pojavila, a poštari pisma raznosili svaki dan, tako da je u sedamsto mu kilometara udaljenu Novu ogradu Ivo stigao prije pisma koje je tjedan ranije poslao tati. Pretpostavio je neku nevolju, uzeo neplaćeni dopust i došao vidjeti „što je sa starim“, u vlastitu autu, istina polovnom, ali neka se zna da sada i on ima nešto svoje.
Zadnje gdje su Anta vidjeli bilo je na pošti u Gedi te u samoposluzi; otišao je pješice: tu mu se gubi trag. I Ivu nije bilo druge, krenuo iz Gede pješačeći i zaglêdajući svaki usputni grm. Kao osnovac, tuda je prolazio dva puta dnevno, do škole i nazad. Došavši do one cestice u Podresni, sjetio se da se tata na povratku iz prodaje ribe znao tu odmoriti.
Našao ga je lubanje pune mrava, neprepoznatljiva; čaglji su ga oglodali do kosti.
Praznu plastičnu vrećicu u kojoj je bilo hljeb crnoga kruha vjetar je zatakao za granu na vrhu planike pa je vijorila kao nekakva čudna zastava.
Na žalost, brisanjem komentara nećete popraviti dojmove o kriterijima objavljivanja više nego amaterskih i loših sastavaka :)