U moje vrijeme govorilo se "izgubiti nevinost", a navodno se danas sve češće kaže "riješiti se nevinosti". Ne želeći na ovom svijetu – vi biste rekli "na onom" – biti suvremen, biram za naslov ovaj drugi izraz. Da bih bio jasniji, moram odmah reći kako sam već poodavno pokojnik!
Pokojnik je, naravno, i moj nezaboravni tatica. Bio vam je on prilično gospodin. Čovjek tzv. starog kova. To je otprilike značilo, da je smatrao kako u životu treba pošteno raditi da bi se pošteno živjelo. Nesuvremen pogled, dakako. Inače, tata je bio vlasnik jednog manjeg zagrebačkog kinematografa, u Jurišićevoj ulici.
Sad se moram vratiti u kasne tridesete prošloga stoljeća. U doba kad su mnogi Židovi iz Njemačke i Austrije bježali prema jugu ne bi li se u tadašnjoj Jugoslaviji domogli kakvog komada papira koji bi im možda omogućio da pobjegnu u Švicarsku, ili još dalje na Zapad. Dakle, u to nesigurno doba, jednog kasnog popodneva, kad je u opustjeloj zagrebačkoj katedrali posljednja starica obavila ispovijed, odmah se za njom na klecalo ispovjedaonice spustio muškarac srednjih godina. Kroz sito se začuo blagi glas ispovjednika: Reci, sinko, što si sagriješio? Muškarac s druge strane odgovorio je na njemačkom: Padre, jedini je moj grijeh što sam Židov! Zovem se Schreiner i jučer sam ovamo stigao iz Beča. Naravno, nisam se došao ispovjediti, ali bih, ako ste voljni i imate malo vremena, želio porazgovarati s vama.
Schreiner?! Svećeniku nije trebalo više od desetak sekunda da se sjeti kako na bijelim pločicama javnog nužnika na Jelačićevu placu, pod crnim meandrom u starogrčkom stilu, piše: "Opločenje izveo Armin Schreiner – Zagreb".
Izišavši iz ispovjedaonice, svećenik ugleda čovjeka koji je u ruci držao četvrtastu kartonsku kutiju vezanu pedebljom špagom, očito nimalo laganu. „Izvolite!", ljubazno će svećenik. Zahvalivši na spremnosti da bude saslušan, došljak nastavi: "U ovoj kutiji su četiri role filma 'Sveta Tereza od Maloga Isusa'. Kazano mi je da ste vi ovdje na Kaptolu zaduženi za djelovanje Crkve u kulturi. Stoga ćete sigurno bolje od mene procijeniti koliko bi prikazivanje ovog filma za predstojećeg Velikog tjedna bilo od koristi za vašu Crkvu i zagrebačke vjernike. U vrijeme kad u vašem gradu, znate to bolje od mene, nisu dopuštena prikazivanja filmova niti bilo koji drugi zabavni događaji.
Slobodan sam dodati kako me je na vas uputio poznati vlasnik kinematografa u Jurišićevoj ulici, rekavši mi pritom i da govorite njemački. Najvažnije je ipak kako je izrazio spremnost da za cijelog Velikog tjedna prikazuje ovaj film. Ako vi, s autoritetom prečasnog Kaptola, baš tako je rekao, ishodite za to prikazivanje odgovarajuće odobrenje gradskog poglavarstva. Imajući u vidu prigodnu temu filma, on se iskreno nada da će to biti moguće postići. U slučaju pozitivnog ishoda, on će meni isplatiti nevelik iznos, s tim da ni on ni ja prema vama, odnosno prečasnom Kaptolu, nećemo doslovno imati nikakvih potraživanja."
Da skratim: Kaptol je ideju prihvatio i uspio je dobiti dopuštenje potrebno za prikazivanje filma u vrijeme Velikog tjedna. Tu treba naglasiti da je dijalog filma bio na mađarskom, a za njegov prijevod na hrvatski i podnaslovljavanje nije više bilo vremena. Unatoč tome, tata je na vlastiti rizik gospodinu Schreineru isplatio unaprijed dogovoreni iznos, dovoljan da na tadašnjem crnom tršištu pribavi krivotvorenu vizu za Švicarsku. Tko zna, možda je time nesretnom i prestrašenom čovjeku, kojeg više nikad nije sreo, spasio život. Takav vam je bio moj tatica, spreman pomoći ljudima u nevolji. A poslovni rizik dodatno ga je privlačio. Kod tadašnje zagrebačke publike film je imao nevjerojatan uspjeh. Još se jednom pokazalo kako je tata imao nos, kako se običava reći. Naime, posjet njegovu kinu bio je toliko brojan da se red za kupnju ulaznica svakog popodneva vukao iz Jurišićeve, pa kroz Petrinjsku i Amruševu, sve do Zrinjevca. Čak i poslije Velikog tjedna, odnosno Uskrsa.
U to vrijeme ja sam studirao pravo na pariškoj Sorbonni. Iako sam imao gotovo dvadeset godina, nikad dotad nisam bio u vezi s kakvom djevojkom ili ženom. Bio sam djevac, kako se to posprdno običavalo reći. Možda se tome čudite jer su naši ljudi baš Pariz uvijek smatrali nekakvim leglom razvrata /zbog čega je i sifilis u nas imenovan kao "francezka bolest"/. Ali u ta se vremena nije lako dolazilo do kontakta sa ženama kao danas, a brojne i frekventne pariške bordele nisam nipošto htio posjećivati.
A i inače, pred ženama sam bio izuzetno stidljiv. Stoga bi se i kod najblažih aluzija na seksualnost moje lice neugodno zarumenjelo, uz činjenicu da nikakvim kremama ni losionima nisam uspijevao riješiti se mladenačkih prištića. Znam da to nije lako povjerovati, ali s njima su me i pokopali, u doista visokoj životnoj dobi! Toliko zasad o tome.
Uspješno položivši prvu godinu studija, za ljetnih ferija vratio sam se kući, u Zagreb. Nakon povratka, više sam od desetak dana lješkario i ljenčario. Sve dok tata nije pokucao na vrata moje sobe. I ne čekajući odgovor, ušao s nekakvim papirićem u jednoj ruci i s četvrtastom kartonskom kutijom u drugoj. "Dost je tog tvog izležavanja!", povikao je već s vratau. "Zaboga, treba nekaj i delati. Privrediti nekaj!" Stavivši kartonsku kutiju na moj radni stol i kucnuvši po njoj kažiprstom, dodao je: "Tu ti je film 'Sveta Tereza od Maloga Isusa'. Pričao sam ti kol'ko je Zagrepčana pred tri meseca taj film videlo. I to na mađarskom. Posle toga, naravno, ne bi imalo smisla prevoditi ga na hrvatski. Nego tu ti je i željeznička karta do Sente, u Bačkoj. Tam se još uvek najviše govori mađarski. Sel buš dakle u vlak, pa do Sente! U Senti, i svim mestima uokolo, gdegod ima mađarskoga življa, trebaš vlasnicima kina ponuditi film. Si razmel?"
"Razmel sam!", naravno. I već sutradan, truckao sam se prema istoku bivše države. Došavši u Beograd, tamošnju željezničku stanicu zapravo nisam ni vidio. Jer je s druge strane perona na koji sam stigao dahtala lokomotiva, koja samo što nije krenula prema Senti. Prešavši iz vlaka u vlak, nastavio sam put.
Nisam previše vjerovao u uspjeh svoje misije. Niti mi je moglo pasti na pamet kako ću se veći dio ostatka života baviti filmskim biznisom. Ali kad je vlak u Senti ulazio u željezničku postaju, i kad sam kroz prozor vagona vidio da se na staničnoj zgradi, ispisan ćirilicom i latinicom, na povjetarcu treska veliki transparent GOVORI NARODNIM JEZIKOM!, nije mi bilo teško dokučiti kako sam stigao u pravo vrijeme na pravo mjesto. Jer, dumao sam ovako: Kad bi se u Senti pretežito govorilo srpski, takav bi transparent bio izlišan. Zato sam, vidjevši ga, u sebi rekao: Sveta Terezo od Maloga Isusa, imamo šanse!
Smjestivši se u jedinom i pomalo otužnom gradskom hotelu, vratio sam se do recepcije i upitao mladog i antipatičnog recepcionara gdje se nalazi gradski kinematograf i zna li možda tko mu je vlasnik. Ne vlasnik, nego vlasnica!, odgovorio mi je magarac iza pulta, s glupo "značajnim" smiješkom. To je gospođa Paliković, iz Beograda. Vrlo fina dama! Pa ako nju trebate, zaista imate sreće. Ona se, naime, također smjestila kod nas. I evo upravo izlazi iz svoje sobe, dodao je, jednako enervantno. Začulo se škljocanje ključa brave u dubini tjeskobnog hotelskog hodnika. Odmah potom, samosvjesnim i energičnim hodom stupala je prema nama sredovječna dama, za koju bi se, za mojega života, reklo da je "uščuvana". Usput ću reći: koristiti takav antikvarni izraz za bilo koga, a za dame osobito, uvijek mi se činilo poprilično neprimjerenim.
Gospođa Paliković je imala kosu smotanu u punđu i pokrivenu nekakvom mrežicom. U svakom slučaju, nije mi bila nimalo nalik na svetu Terezu, na slici što je nekada visjela iznad postelje moje bake. Također pokojne, trebam li to uopće reći? A kad je dama položila ključ svoje sobe na recepcijski pult, rečeni joj se magarac obratio, ceremonijalno, i s upravo odvratnim tonom: "Poštovana gospođo! Ovaj mladi gospodin iz Zagreba želio bi s vama razgovarati!" Čuvši to, gospođa Paliković kratko me je odmjerila od pete do glave i neopozivim glasom rekla: "Dvadeset časova: soba broj dvanajst!" Htio sam i ja nešto reći, ali je ona već bila na izlazu iz hotela.
Navečer, već prije sedam, počeo sam se spremati za posjet sobi broj 12. Dvanaest apostola, dvanaest stolica, dvanaest znakova zodijaka, pritom sam šaptao. Kao da sam u tom tek numerološki važnom broju, ne znam ni danas zašto, nalazio nekakav obećavajući omen. Sve drugo, naprotiv, bilo je manje obećavajuće. Prokleti čvor kravate nikako mi nije uspijevao ispasti kako treba. U kosu, činilo mi se, nalio sam previše briljantina te kolonjske vode ispod pazuha. A porezavši se kao obično kod brijanja, prištiće na licu nisam se usudio ni taknuti.
Polažući zatim ključ na pult recepcije, učinilo mi se kako se recepcionar, gledajući me opet onim kvaziznačajnim pogledom, priglupo smješka. Da budem iskren: poželio sam tada baciti mu svoj sobni ključ u glavu. Ali po običaju, u ključnim trenucima, uvijek bi mi ponestalo odlučnosti. Umjesto toga, krenuo sam niz hotelski hodnik i zaustavio se pred vratima, na kojima sam ugledao mitski broj 12.
Pokucao sam. Nakon nekoliko sekunda vrata su se otvorila: preda mnom je, naravno, stajala gospođa Paliković. Ali sada raspuštene kose i u kupaćem ogrtaču od zelenkasta frotira, koji je po sredini bio nehajno rastvoren. Od glave do pete. I odmah se vidjelo, kako pod njim nema baš nikakve odjeće! Vjerujte, to me je toliko šokiralo da nisam smogao snage progovoriti ni riječi. A osmijeh na licu gospođe Paliković, umjesto da me umiri i opusti, tek me je podsjetio kako mi je lice zasigurno obliveno izdajničkim rumenilom.
Ali to nije bilo sve. Jer gospođa Paliković, jednom rukom pridržavajući vrata, u drugoj je držala mali posrebreni pladanj, na kojoj su bila ova tri predmeta: kutijica s naljepnicom na kojoj je pisalo "vaselin", prezervativ i – škare!
Hajde, recimo da sam kod prvih dvaju predmeta naslućivao njihov smisao, što me je, vi ćete me razumjeti, ispunilo osjećajem prevelike odgovornosti. Ali treći predmet – škare – doslovno me je obeznanio. Ta što će s njima da mi radi, pitao sam se, ustrašen i bespomoćan. I istodobno sam oćutio kako mi koljena blago klecaju.
Kao da je gospođa Paliković sve moje nevolje odmah uočila, prepoznala i shvatila. S izrazom simpatije, ali i sa zericom nestrpljenja, ščepala me je za rever sakoa i odlučno povukla u svoju sobu. Sobu broj 12. Onako drven, odmah potom sam začuo kako je iza mojih leđa, zvučno i neopozivo, škljocnuo ključ u bravi. /Uvjeren sam da je to jednako dobro čuo i onaj magarac iza recepcijskog pulta u dnu hodnika/.
Na kraju, vi se zasigurno pitate kako je uspjela prodaja filma? Ta već sam rekao, tata je imao nos! Nos!!! Daklem, neću odugovlačiti: bio je to pravi poslovni uspjeh, koji će bitno odrediti moj kasniji životni put.*
Preduga predigra. Možda samo treba promijeniti naslov,jer priča više govori o autorovom odnosu s taticom (također pokojnim). Nisam se, na kraju, pitala kako je uspjela prodaja filma, već što je bilo sa škarama?