Jedne noći dok je profesor Kellar Autumn s koledža “Lewis i Clark” u Oregonu ležao odmarajući se na Havajima, na stropu je ugledao golema pauka. No prije nego je uspio reagirati, do pauka je doplazio veliki noćni gušter macaklin i progutao ga. Tu se Autumnu upalila lampica i za neko vrijeme dobili smo važan produkt bioinspiracije. Autumn je, naime, shvatio da je macaklinova sposobnost prianjanja za plohu s koje ga neće odlijepiti sila teže dobitna kombinacija za čovječanstvo. Sjetimo se samo scene iz Kubrikova filma „Odiseja 2001.“ u kojoj „stjuardesa“ na svemirskom brodu obilazi zaspalu posadu. Odjevena je u futurističku bijelu uniformu, a zahvaljujući obući konstruiranoj sa svojstvima macaklinova stopala, u bestežinskom se prostoru kreće u svim smjerovima. Zvuk valcera pojačava uzbudljivost prizora u kojem se čini da hoda po stropu hodnika kojim odlazi. Onaj, pak, koji nam o tome piše na silno zabavan, a opet dovoljno stručan da zadrži pažnju svakog ozbiljnog čitatelja Peter je Forbes, autor bestselera „Macaklinovo stopalo“, koji je nakladnik Profil objavio u prijevodu Snježane Ercegovac.
Jastučići macaklinova stopala ispunjeni su čekinjastim strukturama, koje se pod silnim uvećanjem elektronskog mikroskopa pokazuju kao dlačice čiji su vrhovi prianjalke u promjeru „velike“ samo 200 nanometara. A kako macaklin takvih dodirnih točaka ima oko milijardu (!), čini se jasnim zašto je neodljepiv, odnosno zašto ga vlastita težina ne može odlijepiti s podloge. Pokazalo se, k tome, da se to nevjerojatno prianjanje događa i na molekularnoj razini, a da pritom ne dolazi do kemijskog spajanja podloge i noge Gecka gecka, kako glasi njegovo stručno ime. Moguću primjenu i detalje te priče prepuštamo čitatelju Forbesove uzbudljive knjige.
Fantastika koja postaje stvarnost
“Macaklinovo stopalo” jedno je od najdivnijih štiva posvećeno pozitivnim stranama „korporacije“ čovjeka i prirode. Djelo je dakako plod razgovora s brojnim praktičarima bioinspiracije, sa znanstvenicima, inženjerima, umjetnicima… Forbes je danima „trunuo“ u Britanskoj knjižnici u St. Pancrasu. Tu je našao impresivan broj znanstvenih članaka i naslova koji govore o otkrićima za koja zahvaljujemo prirodi, ali i umjetničkih djela koja su se na svoj način približila svijetu skrivene stvarnosti. Zato, čitajući zahvalnice i citate, nailazimo na naslove kakvi su „Doktor Faustus“ Thomasa Manna, „Treći čovjek“ Grahama Greena, „Plijen“ Michaela Crichtona ili „Kratki osvrt na mačke koje rastu na stablima“ Miroslava Holuba. U pravu ste ako vam se čini da književna, filmska i svaka druga fantastika kad-tad postaje stvarnost, ili to već jest, samo je mi još nismo otkrili.
No, daleko od toga da bi „slučaj macaklin“ bio kruna pokušaja da se premosti jaz između ljudske i prirodne tehnologije. Činjenica je, međutim, da s tim pokušajem najčešće zalazimo u svijet dimenzija koje su manje od onih koje nam mogu pokazati i najprecizniji optički mikroskopi današnjice. Forbes se prisjeća razmetljiva govora slavnog fizičara Richarda Feynmana iz 1959. o nanoskopskom području u kojem se, piše, Forbes, predmeti nalaze na udaljenostima jednog milijarditog ili jednog milijuntnog dijela metra! Tu je činjenicu život već iskoristio, upozorio je s pravom Feynman. A čovjek? E on malo-pomalo otkriva to kao bioinspiraciju. I treba mu neoprostivo dugo da prihvati ono što mu se nudi pred nosom i zabadava.
Modul za Mjesec kao bakteriofag
Među primjerima inspiracije koji se nižu i temeljito opisuju u Forbesovoj knjizi je i budistima sveta biljka lotos, simbol čistoće sa stopostotnim pokrićem. Lotos izrasta iz podanaka koji rastu duboko u vodenome mulju, a da ga se nikada ne primi nikakva prljavština. Svojstvo lotosa da se sam čisti poslužilo je otkriću fasadne boje lotusan koja se ne prlja. Otkrivač lotosova učinka je profesor Wilhelm Barthlott, ravnatelj Instituta za biološku raznolikost u Bonnu. Snažna uvećanja skrivena svijeta koji ga je podsjećao na fantastiku slavnih Escherovih crteža dovela su ga do otkrića tajne vodootporne površine lotosa i mehanizma zračnih jastuka koji omogućava samočišćenje njegove površine.
Pokazalo se da, zahvaljujući tom mehanizmu, fakiri mogu bez boli ležati na čavlima! I da se čak ni tako ljepljiva tvar kao što je med neće zadržati na površini uz koju ga prislonimo. Poznata je tako i famozna žlica za med s koje med sklizne lako poput vode! Uz nju pak ide i prilog za povijest ljudske gluposti: trajalo je “sto godina” dok se nije shvatila i prihvatila korist od tog otkrića!
Prirodni optički sustavi neprestano služe čovjekovu otkriću njihove praktične primjene. Fotonički kristali i put do optičkih računala leže, među ostalim, i na proučavanju pojave iredesencije, brzog optičkog prijenosa podataka kakvo doživljavamo u predivnom prelijevanju boja perja nekih ptica. Diskove CD-a, temeljene ne toj pojavi, danas domaćice vješaju na balkone kako bi njihovim odbljescima otjerale nametljive ptice, golubove i vrapce.
Ptičje perje, odnosno jastuk pun perja, pomogao je švicarskom inženjeru Heinzu Isleru da sagradi novi strop u plesnoj dvorani koji bi ljuskastim, zaobljenim oblikom zadovoljio akustičke zahtjeve! Japanskom umijeću slaganja papira zvanom origami dugujemo pak sklapanje inženjerskih čeličnih konstrukcija. Poticaj za to bio je čudesni mehanizam sklapanja krila kukaca poput kornjaša kakvog susrećemo na našim šumskim stazama. Kukci si i “prainženjeri letenja”, a nevidljivi bakteriofag model modula za slijetanje na Mjesec... Forbes niže primjer za primjerom. No na prvo mjesto stavlja ipak običnu čičak-traku. Izum je to Georgea de Mestrala koji se koristi najviše na svijetu!
\"Fotonički kristali i put do optičkih računala leže, među ostalim, i na proučavanju pojave iredesencije, brzog optičkog prijenosa podataka kakvo doživljavamo u predivnom prelijevanju boja perja nekih ptica. Diskove CD-a, temeljene ne toj pojavi, danas domaćice vješaju na balkone kako bi njihovim odbljescima otjerale nametljive ptice, golubove i vrapce.\" Diskovi CD-a temeljeni na iredesenciji? Kladim se da autorica nema pojma o čemu je tu pisala.