Po kvartu se pričalo da Sandrini roditelji zapravo nisu njezini roditelji. Sandrina mama bila je visoka i ogromna, a tata nizak i žgoljav. Sandra je, već u osnovnoj školi, imala mišićavo tijelo i duge noge trkačice na kratke pruge. Kada bi nam na tjelesnom mjerili vrijeme, Sandra bi sve nas, svoje školske kolegice, ostavila daleko iza sebe.
Sandra je bila cool u vrijeme kada "cool" još uopće nije bila riječ, bar ne u hrvatskom jeziku. Na sve tračeve koje su oko nje heklale i štrikale kvartovske bake nasađene na klupama u parku, a njihovi unuci sutradan prepričavali u školi, Sandra se samo smijala. Ja je nikada ništa nisam pitala.
Bila sam jedino dijete, a Sandra, bar koliko nam je bilo poznato, isto tako. Često smo gnjavile roditelje, moje i one koji su možda bili njezini roditelji, a možda i nisu, da nam kupe jednaku odjeću. Obje smo imale crvene Adidas trenirke sa širokom bijelom crtom na nogavicama. Kada bismo na kiosku kupovale stripove, prodavačica je mislila da smo sestre, što nas je obje ispunjavale ponosom – mene jer je Sandra bila cool, a nju jer je imala sestru koja joj zapravo nije bila sestra, ali ju je, za razliku od roditelja, barem sama izabrala.
Sandrina teta (koja joj možda uopće nije bila teta, nego majka) slala je Sandri iz Njemačke kinderjaja koja su u našem kvartu tada bila nepoznata pojava i potpuna senzacija. Sandra i ja zajedno bismo mljackale slatkiše i prstima ulijepljenim od čokolade sastavljale igračke. Skupljala je figurice iz kinderjaja i redala ih na komodi u svojoj sobi – željela ih je, nakon što je pročitala "Sadako hoće živjeti", skupiti tisuću, kako bi joj donijeli sreću. Nije mi bilo jasno što će joj još sreće, pored svih tih kinderjaja i gumenih bombona koji su joj stalno stizali iz Njemačke.
Figurice su stajale na komodi kao na kućnom oltaru, poput lara i penata, duhova davno nestalih predaka, koji su sada obitavali na nekom drugom svijetu, možda u Njemačkoj. Nitko osim Sandre, pa čak ni ja, nije ih smio dirati. Jednom sam pokušala podići figuricu, a čitava Sandrina vojska popadala je kao pokošena rafalnom paljbom. Jedino sam tada, za čitava našeg prijateljstva, vidjela Sandru da plače. Idućih sat vremena u tišini je raščišćavala bojno polje na komodi i ponovno slagala igračke, polako i pažljivo. Kad su sve figurice bile složene, Sandru je prošao bijes i ponašala se kao da se ništa nije dogodilo.
Katkad, kad nam je bilo dosadno i nismo imale pametnijeg posla, brojile bismo figurice i računale koliko ih još nedostaje do tisuću. Dok smo stajale na prstima, nagnute nad komodu, od našeg daha dizao se oblak prašine.
Kad su kinderjaja prestala stizati iz Njemačke, Sandra je počela krasti. Krala je samo slatkiše – čokolade, čokoladne tortice, 505 sa crtom. Krala je besramno, neoprezno, obijesno i bez imalo straha, kao da je htjela da je uhvate. Ja bih je čekala pred dućanom, nervozno pocupkujući, s kamenom u želucu. Često sam se pitala što bih učinila da su je uhvatili. Bih li se pravila da je ne poznajem, bih li okrenula glavu od nje dok bi je vodili iz dućana, roditeljima koji joj možda uopće nisu bili roditelji i koji je nisu ni razumjeli ni poznavali?
Čokoladice je, kao i uvijek, podijelila sa mnom. Drsko smo ih jele na starom mjestu, pred dućanom koji je Sandra upravo opljačkala, ali mi nekako nisu prijale. Kao da se nešto promijenilo, kao da smo se samo pravile da je sve kao prije i da se dobro zabavljamo, iako su čokolade bile potpuno pogrešne, a ni Sandra nije bila ona otprije.
Kasnije je Sandra prestala krasti slatkiše i počela krasti cigarete i alkohol. Odjednom je išla na mjesta na koja ja tada nisam smjela ići, u vrijeme kada sam ja već odavno morala biti kod kuće.
Viđala sam je redovito na putu do škole, na onim istim stepenicama pred starim dućanom preko puta moje zgrade. Sjedila je, katkada sama, katkada okružena svojim novim prijateljima, praznim bocama i opušcima.
Dok sam prolazila, Sandra me gledala čudnim, otrovnim pogledom, istovremeno zavidnim i nadmoćnim. Znala sam da me u tim trenucima mrzila više nego kad sam joj porušila figurice i da je ovaj put mržnja neće proći. Mrzila me jer sam imala budućnost, a ona je, sa samo četrnaest godina, već imala prošlost. Jer još uvijek nisam imala prave tajne, a ona ništa osim tajni nije ni imala. Jer je još uvijek bila na istoj stepenici na kojoj smo sjedile kao sedmogodišnjakinje i jer sam je, dok sam prolazila, iako za pola glave niža, gledala svisoka.
"Imaš kaj para?" pitala me jednom.
"Imam, al ne dam", rekla sam, i okrenula od nje glavu. Od tada sam išla u školu drugim, zaobilaznim putem.
"Šta je s onom curicom Sandrom šta je prije stalno dolazila kod nas?" pitala je moja baka. "Nema je već dva tjedna."
Zapravo Sandre nije bilo više od godinu dana, ali baka se odnedavno batrgala u raljama staračke demencije i vrijeme se u njezinoj glavi ajnštajnovski rastezalo i skraćivalo.
"Sandra više ne ide u školu", rekla sam. "Sandra je trudna."
"Kurva!" ispalila je baka gnjevno.
Zinula sam da, ne znam ni sama zašto, kažem nešto u Sandrinu obranu, ali sam odmah odustala. Sandra je već zauvijek nestala u mlohavoj, atrofiranoj sivoj masi bakina mozga.
Ne znam točno kada je Sandra otišla iz kvarta. Možda u travnju, a možda u rujnu. Možda je bila srijeda, a možda petak. Samo sam jednog dana shvatila da je već dugo nisam vidjela i da mi je odavno prestala nedostajati.
Ostavila je za sobom svoje školske kolegice, i mene, sestru po trenirci. Ostavila je iza sebe svoje prekratko djetinjstvo. Ostavila je iza sebe svoju prošlost i svoju budućnost. Ostavila je svoje roditelje koji joj možda uopće nisu bili roditelji. Ostavila je svoje dijete kao što je i njezina majka ostavila nju. Ostavila je dva zuba na kvartovskom asfaltu.
Iza nje je ostalo devet stotina devedeset i devet figurica iz kinderjaja, i ona jedna, koja nikada nije stigla.
Iza nje je ostao oblak prašine.
