Koncert kojim su u utorak navečer, ispred sv. Vlaha, zaključene 66. Dubrovačke ljetne igre, potvrdio je ono što se događa već godinama: Grad Dubrovnik je za kulturu, a osobito delikatnu umjetnost klasične glazbe, neprijateljsko okruženje.
Dubrovnik jest grad Igara, ali Igara prijestolja, kostimiranih gusara i njihovih papiga i gumenih bombona. Na mjestima informiranja o zbivanjima vrijednim pažnje vise plakate Dražena Zečića, ali ne i Pogorelića.
– Prodali smo se kao jeftina kurva – zdvojno mi je rekla jedna Dubrovkinja rastužena kulturnom dekadencijom svoga grada.
Premda ugostiteljski razglasi jesu bili ugašeni, ne može se isključiti huka, buka i galama konzumerističke nemani iza leđa publike koja bi možda uistinu željela poslušati Bacha, Wagnera, Debussyja i Dvořaka. I ove je godine završni koncert bio u prvom redu režiran za televizijsku publiku HRT-a.
Zato su glazbenici Simfonijskog orkestra HRT-a sjedili dobrih 45 minuta čekajući da završi predugačka dodjela nagrade Orlando te potom, u takvom ambijentu osobito neprikladan Bachov Peti brandenburški koncert u izvedbi Hrvatskog baroknog orkestra. Taj je Bach za lanjske dobitnike Orlanda, kao i njihove slušatelje na licu mjesta, bio samo još jedna trauma.
Dva stručna žirija svojim su odlukama o dobitnicima Orlanda također dosta toga rekli o razini samog festivala. U drami je nagrađen mladi dubrovački glumac Nikola Baće za ipak sporednu ulogu Konavljanina Vuka u u trećem dijelu nove Dubrovačke trilogije u režiji Staše Zurovca. Obrazlažući, pak, dodjelu Orlanda očito fantastičnom njemačkom gudačkom kvartetu Henschel, predsjednik žirija Dubravko Detoni nije propustio spomenuti da ih je u Kneževu dvoru slušala tek šačica ljudi.
Uz sve opisano ne bi imala smisla nikakva analiza umjetničkih dosega orkestra pod ranvanjem Zoltána Kocsisa. Međutim, slavni je Mađar "zaslužan" za dodatnu nakaradnu bizarnost završnog koncerta.
Osim što je majstorski orkestrirao odabrane pjesme Claudea Debussyja, koje je pjevala Monika Cerovčec, maestro je smatrao da u Dubrovniku iz Debussyjeve pjesme "Božić djece koja više nemaju doma", nastale za vrijeme Prvog svjetskog rata, treba izbaciti "male Srbe" (les petits Serbes) i staviti na njihovo mjesto "male Hrvate", u čemu ga nitko nije spriječio.
>> Pogorelićev klavir obrisao zamusani ansambl za jasan pogled na Chopina
Mali i veliki srbi 1991. rekli su o Dubrovniku i Dubrovčanima za vijeke vijekova sve što su imali s puškama i topovima, tako da ih doista više nitko nikada ne želi čuti.