U pravu je Dušan Kovačević kada kaže da je film Maratonci trče počasni krug neponovljiv jer se u njemu sastala najbolja generacija ne samo srpskog, nego i jugoslavenskog filma.
Većina nas koji smo u utorak u Satiričkom kazalištu Kerempuh bili na premijeri istoimene predstave, koju je Kovačević napisao davno, još kao student treće godine dramaturgije, Maratonce smo upoznali upravo preko filma. Utoliko su teži i nezahvalniji posao imali glumci koji su morali stati u cipele Bate Stojkovića, Pavla Vuisića, Mije Aleksića i Milivoja Tomića te Bore Todorovića i Zorana Radmilovića.
Svi su oni, nažalost, već mrtvi, ali zato je Bogdan Diklić, jedini još živ, najmlađi i ravnopravni član te legendarne ekipe, došao u Kerempuh skupa s autorom mnogih slavnih komada dati podršku zagrebačkoj produkciji.
Maratonce je u Kerempuhu postavila redateljica Iva Milošević. Odlučila se za komornu scenu, s najjednostavnijom mogućom "sobnom" scenografijom Gorčina Stojanovića i kostimografijom Lea Kulaša.
Kao što Topalovići na sceni s dvije baterijske svjetiljke i četiri stolca sjajno dočaravaju lude vožnje automobilom kojim gaze sve pred sobom, tako je i čitava predstava lako sklopiva i prenosiva, što je vjerojatno bila i jedna od ideja produkcije. Bilo bi šteta ne uputiti je na mnoga gostovanja.
Pri tom se redateljica u velikoj mjeri držala izvornog teksta. Autor nam je kasnije rekao kako inače nikada ne čita svoje komade pa se sada, nakon dugog vremena, podsjetio na mnoge rečenice i replike koje su mu zvučale "sasvim drugačije u ovom više dramskom nego komediografskom kontekstu".
Doista, kako predstava odmiče, ono komično pada u drugi plan i povlači se pred zlokobnim i nažalost još uvijek aktualnim pojavama. Dušan Kovačević, naravno, nije sretan što njegov preko četiri desetljeća star tekst ne gubi na aktualnosti.
– Strašno je što se na Balkanu štošta ne mijenja, to je ono što je pomalo poražavajuće. Prije svega mislim na mlade ljude koji imaju izbor ili postati dio sistema takvog kakav jest, ili otići – rekao nam je nakon predstave Kovačević.
No, još je strašnije kada nova generacija odluči uzeti stvari u svoje ruke na način kako to čini najmlađi Mirko Topalović. Zar i to nije osobito aktualno danas i ovdje?
U svakom slučaju, najveći uspjeh Kerempuhove glumačke postave upravo je u tome što ih do kraja predstave prestajemo uspoređivati s filmskim likovima.
Osobito divljenje zaslužili su Vilim Matula kao najstariji Maksimilijan Topalović (osim Pantelije koji u komadu samo umire, ali se ne pojavljuje) te Elizabeta Kukić u ulozi njegova sina Aksentija. Uz to, naravno, ide i velika pohvala čitavom pogonu zaduženom za njihove maske.
Ne zaostaju ni Nikša Butijer, Hrvoje Kečkeš i najmlađi Luka Petrušić čija je transformacija iz šmokljana u ubojicu i diktatora bila osobito zastrašujuća. Tarik Filipović morao bi još malo fino ugoditi karikaturalnost lika Đenke, Filip Detelić poraditi na uvjerljivosti, dok Mia Anočić-Valentić i Maja Posavec kao Olja i Kristina pošteno odrađuju posao uglavnom statista.
Zagrebačke Maratonce u svakom slučaju vrijedi upoznati.*
Fuj, Ljustina, Buljan, Vrgoc, Frljic...kraj hrvatske kulture