Odjednom, kao da sam se vidio nekim tuđim očima kako sjedim u uskoj, neprivlačnoj konzervi na četiri malena kotača. Cijeli prizor ponajprije je odisao neozbiljnošću. Tih sam dana prestao zaključavati svog Atosa. U njemu je ionako vrijedila samo Cibalijina zastavica na retrovizoru.
Poslije mi se često javljala ta slika sa zagrebačke raskrsnice. Ona je bivala sve oštrija otkako sam naslutio da brat prodaje svoj C3. Nešto u meni tada je šušnulo, poput sitne divljači u grmlju. Pomislih, taj su motor štedjele ravničarske ceste. Pa ipak, kada sam dočuo za cijenu, divljač je utihnula. Trideset tisuća kuna? Mislio sam da bolje poznajem svog mlađeg brata. Nazvao sam ga u Vinkovce i nešto mu nabacio na tu temu. Pokajnički mi je rekao da me može pričekati dok ne dobijem honorar za scenarij. – Iako ispod 25 tisuća ne bih išao – dodao je.
Naravno da auto vrijedi toliko, o tome nema zbora. On bi vrijedio i 30 tisuća, uvjeravao sam ga, samo da Satanov brat, Vlado, nije već prodao toliko puno Citroëna u gradu. Neke obitelji kupovale su po dva-tri Citroëna odjednom. Za ženu, za djecu, čak i za pijacu... To je realnost od koje danas ne može pobjeći nijedan vlasnik polovnog Citroëna u zemlji. Poslije smo prešli na druge teme. Je l' moguće da smo jučer izgubili od Dugopolja? U okruženju tolikih proizvodnih hala i skladišta našim igračima se naprosto odrežu noge. Neugodan teren, složili smo se. Moj scenarij za film bio je gotov. Producentima nije smetalo to što na kraju filma glavni junak u Citroënu odlazi u bolji život. Inzistirao sam da na retrovizoru bude baš Cibalijina zastavica. Objeručke su prihvatili moju ideju. Taj klub još nije bio na filmu, rekli su. Račun mi je otežao, ali najprije sam morao podmiriti jednu roditeljsku obavezu i odvesti sina u Amsterdam! Brat je imao razumijevanja: neka se mali provoza avionom i upije nešto od te flamanske škole. Apsolutno sam svjestan koliko malo ljudi na svijetu ima tako plemenitog brata. Zato sam mu prije puta otkrio svoj limit: dvadeset tisuća. Jer pokazalo se da dio honorara moram usmjeriti u kućni budžet. Za novu policu za knjige. Spašavalo me to što dolazim iz obitelji koja cijeni književnost. Ali, u Van Goghovu muzeju, baš pred „Suncokretima", divljač se opet ritnula u meni: – Pa što će mi dva auta? Dat ću mu svog Atosa. Petnaest tisuća plus jedan solidan mali auto! I zastavica ide u sklopu cijene, našalio sam se. Brat nije prihvatio samo šalu nego i prijedlog u cjelini. Uoči konačnog susreta još smo se jednom čuli. Bio sam pomalo nujan. Režije su mi otele nekoliko tisuća više. U slušalici sam čuo kako tata negoduje iz pozadine: – Daj mu ga džabe i gotovo!
Molim? Nakon što je pet godina otplaćivao taj automobil, ustajući s pijevcima i odlazeći u onaj nelijepi Todorićev silos na rubu grada – zar da mi ga sada prepusti bez naknade? A gdje su sve one žetve koje je šutke odrađivao dok sam ja glumatao pustolova po srednjoj Aziji! Tu sam bio nepopustljiv: dragi tata, moj brat je krvavo došao do svoga C3 i ja mu želim platiti za njega. Samo je važno da već negdje podvučemo crtu, s obzirom na to da u Zagrebu, kao što znamo, traje opsada bankomata. Ulicama lepršaju bačeni odresci s izvješćima o stanju na računima. A na većini od njih ispred brojke stoji znak „minus". Brat je bio ganut: – Kakvi su to životi? Rekao sam mu da bolje o tome i ne razmišlja pa smo otvorili neke vedrije teme. Jedna od njih bio je subotnji trijumf nad Segestom. Katkada čovjeku treba malo da bi bio sretan. Brat je djelovao kao da shvaća o čemu govorim. Ponudio sam mu sedam tisuća, i to u komadu. Uzdahnuo je i primijetio kako bi već sutra njegov auto mogao vrijediti pet tisuća. A prekosutra – četiri. I zato je bolje da smjesta krene u Zagreb, rekao je, bez obzira na jad i tugu koji vladaju u tom gradu.
Bilo mi je žao što se moj najbliži rod kreće u tako uskim okvirima. Nekako sam vjerovao da su knjige koje sam mu preporučivao imale jači utjecaj na njega. Da se izvukao iz kandži materijalnog. To sam mu i natuknuo preko telefona, ali izdaleka i bez želje da popujem. Unatoč tome, kada je napokon dovezao auto u Zagreb, naš srdačan pozdrav nije upućivao na istinu s kojom se trebamo suočiti. Dugo sam mu prepričavao tijek ogleda s NK Rudešom, forsirajući malo jače pojmove: apokalipsa, pečat sudbine, okajanje... Iz podsvijesti mi je izletjelo i nekoliko starozavjetnih metafora. U takvom ozračju bilo je lakše izgovoriti „pet tisuća". Sigurno sam izgledao loše jer mi je brat uputio par utješnih, ohrabrujućih riječi. Gledali smo kroz staklo kafića u prolaznike. Po izrazima na licima ljudi činilo se kao da je svakome od njih bankomat upravo ispljunuo po papirić istine. I ja sam zatim krenuo po svoju istinu. Bankomat je, međutim, javljao kako je transakciju nemoguće provesti. Pozvao sam brata kako bi se na licu mjesta osvjedočio u čudovišne razmjere otuđenja. O, kako je lako trgovati s nekim tko razumije i suosjeća. Bankomat mi je dao točno onoliko koliko sam još imao do crvenog: četiri tisuće kuna. Proslijedio sam ih bratu. Pare je brzo gurnuo u džep, kao da se uplašio da ih ne opozovem u posljednjem trenutku. To me je malo ražalostilo, ali potrudio sam se da razmjenu okončamo u bratskom duhu. Sjetio sam se i danog obećanja i prepustio mu zastavicu na retrovizoru Atosa. Neka mu se još dugo klati pred očima. Toplo smo se pozdravili i zatim otišli u novim vozilima, svatko na svoju stranu. I to je sva istina.
Ima dana kada se divljač javi iz grmlja. Obično je čujem dok s balkona promatram svoj C3 na parkiralištu ispod zgrade. Ritne se, šušne, pa opet utihne. Dovoljno da se priupitam, je li taj automobil uopće zadovoljan ovakvim epilogom?*
Brat bratu uvaljuje polovan automobil + nešto drugo ili trećeligaškog nogometa. Takvih običnih i svakodnevnih scena u životu imamo na lopate, gdje god se okrenemo. Puno, i previše teksta za ovako siromašnu i dozlaboga dosadnu poantu. Poantu? Ne, nje tu zapravo ni nema.