“Meni se baš nikamo ne žuri, pa čak ni umrijeti”, jedna je od mnogih rečenica posvećenih smrti o kojoj je Ivan Kožarić razmišljao od mladenačkih dana, prihvaćajući je s jednakom prirodnošću kao što je prihvaćao život. Ipak, potajno smo se nadali da ćemo se uz veliku retrospektivu iduće godine zajedno s njim radovati okrugloj brojci – kazala je u povodu smrti akademika Ivana Kožarića, koji je preminuo u stotoj godini života u Zagrebu, Iva Radmila Janković, voditeljica Atelijera Kožarić u kojem se nalazi više od 6000 njegovih eksponata.
Autor “Prizemljenog sunca” koje je iz Bogovićeve ulice privremeno “odselio” potres, “Antuna Gustava Matoša” na Gornjem gradu... za sobom je ostavio golemu popudbinu i uz nju mnoštvo kratkih, ali velikih misli.
– Još u šezdesetima sročio je i ovu divnu misao: “Smrt je negacija živog života, smrt je novi život, zato plačimo od srca, kao što se kompletni veselimo bogatstvu života!” Smjelim idejama, kao i mnogobrojnim nekonvencionalnim gestama, neprestano je otvarao, kako je jednom i sam napisao, nova i nova vrata. Samome sebi, ali i brojnim generacijama umjetnika koji su u njemu vidjeli glavnog suborca za nove vrijednosti. Pitajući se neprestano o naravi “umjetnosti koja uvijek uzmiče” i “uvijek je nešto drugo”, priklanjao se poetici slučaja, kaosa i hrpe i u svojem je radnom prostoru koji je nazivao “laboratorijem za oživljavanje”, relativizirao svaku valorizaciju, uklanjao hijerarhije... Njegov atelijer, koji se danas nalazi u MSU, ta grandiozna “hrpa” koja je u bilo kojoj konstelaciji sama po sebi jedno monumentalno umjetničko djelo, nastavit će emanirati misao svojega tvorca. Netko je rekao da bi rođendan Ivana Kožarića trebao postati međunarodni praznik umjetnosti. Na tu opravdanu konstataciju, jednostavan i skroman kakav je bio, on bi vjerojatno odmahnuo rukom i rekao: “Kaj got!” – dodala je Janković.
Njegova umjetnost proizlazi iz njegove predivne osobnosti. Krilatica mu je bila “svaki dan ispočetka”, ostavio je neobičan trag jer je stalno otvarao prostore za novo, imao je neprekidnu kreativnu potrebu za traženjem slobode, a ne za stvaranjem vlastita stila i promocije. Posve se prirodno uklapao u suvremene tijekove jer je bio slobodan i neopterećen tradicijom. Njegova valorizacija na međunarodnoj sceni tek treba uslijediti. Akademik Kožarić rođen je 10. lipnja 1921. u Petrinji. Kiparstvo na ALU u Zagrebu upisuje 1943., diplomirao je 1947. Godine 1949. završava specijalku kod Antuna Augustinčića, a izlagati počinje 1953. Godine 1959./60. boravi u Parizu kao stipendist Fonda Moša Pijade. Vrata galerija mu se brzo otvaraju jer je imao podršku tada najznačajnijeg povjesničara umjetnosti Jacquesa Lassaignea. Međutim, on radije bira slobodu nego pritisak galerija i tržišta i vraća se u Zagreb. Početkom 60-ih ulazi u Gorgonu i time počinje krasno poglavlje njegove karijere. Izlagao je i na bijenalima u Veneciji (1976) i Sao Paolu (1979). Skulptura “Frižider” uvrštena mu je u fundus MoMA-e. Dobitnik je brojnih nagrada, a posljednja je bila Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1997.
