Kada sam došao u HAVC, prije dvije i pol godine, gledanost domaćih filmova između dviju Pula bila je 19.000 gledatelja. Između pretprošle i lanjske Pule, "Koko", "Parada" i "Izgubljeni princ" imali su 320.000 gledatelja. Između lanjskog i ovogodišnjeg Pulskog festivala gledanost će biti u dlaku ista, 320.000 – toliko zajedno imaju "Svećenikova djeca", "Sonja i bik" i "Zagonetni dječak". Da Rajko Grlić nije odgodio snimanje, iduće bi sezone trio "Kauboji", "Šegrt Hlapić" i "Poskokova Draga" vjerojatno lako ponovio istu brojku, treći put zaredom...
Tako Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, opisuje rezultate koje hrvatski film bilježi posljednjih godina, a koje mnogi opisuju kao njegov novi uzlet. No, prema Hribarovoj definiciji pravi će uzlet biti tek kada se dogodi sljedeće:
– Uzlet filma počet će kad djeca nižih razreda krenu s učiteljima u kino gledati "Baltazara", "Izgubljenu olovku" i "Sedmi kontinent". Kad u višim razredima profesori povijesti počnu predavati Drugi svjetski rat s primjerima iz kinematografije i kad se na satovima hrvatskog počnu pisati zadaće o "Brezi" ili "Metastazama"...
Puna čaša
Otkako je došao na čelo HAVC-a, Hribar se nesumnjivo ima čime pohvaliti, ali sve to, kao ni izdvajanje kinematografije iz ruku države u ruke struke, nije smanjilo tradicionalne velike tenzije među filmašima, osobito u fazama objavljivanja natječaja. Tako se još povlače prijepori o posljednjim rezultatima kada su odobrena svega tri dugometražna igrana filma. HAVC je objašnjavao da su to bili jedini zaokruženi projekti, filmska zajednica, pak, nagađa da se HAVC tako opravdava jer zapravo nema novca za više dugometražnih projekata.
– Vijeće je nedavno, u prvom ovogodišnjem izboru, podržalo proizvodnju pedesetak projekata u svim kategorijama i zatim još dvadesetak poslalo u razvoj.
– Iskreno, ne izgleda mi malo. Nedavnom promjenom pravila uveden je cjelogodišnji natječaj, tako da sljedeće odluke za ovu godinu vijeće opet donosi već početkom srpnja. Ideja se zove dvije žetve godišnje, a nadamo se i trećem krugu odluka, prije isteka godine. Od 1. siječnja do danas četiri autora i jedna autorica snimili su cjelovečernje igrane filmove iz programa potpora HAVC-a. Pet filmova, dva od njih debitantska. A tek je travanj. Sve druge kategorije proizvodnje, dokumentarni, animirani, kratki igrani, također imaju solidnu dinamiku, mogli ste provjeriti na Danima hrvatskog filma. Na šezdesetoj Puli gledat ćemo petnaestak dugih igranih filmova, neke s reputacijom kinohita, neke s reputacijom A-festivala, moja je čaša u tom smislu puna – kazao je Hribar.
Prekinuti farsu
Od posmrtnog javnog apela Krste Papića da se država pobrine za filmsku arhivu, ponovno su aktualizirana pitanja privatizacije Jadran filma, pri čemu Hribar osporava JF-u vlasništvo nad starim domaćim filmovima.
– JF se pretvorio u jedno od onih ukletih mjesta, poput Paromlina ili Studentskog centra, koje gnjili dok većina sliježe ramenima, a netko sa strane čeka da se ledina okolči i proda. Jadran Film je pao u šaljivoj privatizaciji, ali sve to više nije smiješno. U dokumentima vezanim uz privatizaciju Jadran filma, postoji detaljan popis privatizirane imovine. Filmova i autorskih ili produkcijskih prava – u tim popisima jednostavno nema. Stvar je silno jednostavna. Država je prodala nekretnine i tehniku Jadran filma pod uvjetima kakvi god bili, ali filmovi su ostali vlasništvo Republike Hrvatske. Ono što RH nije učinila, a morala je, nije propisala postupke i nadležnosti vezane uz raspolaganje predmetnim filmovima. Mislim da je na Ministarstvu kulture i na hrvatskoj vladi da prekine farsu i u ovo područje uvede red – smatra Hrvoje Hribar.
Red bi napokon trebalo uvesti i u odnos glavnoga grada prema filmskoj industriji pa stoga ravnatelj HAVC-a podržava ideju producenta Ivana Maloče o stvaranju filmskoga grada na Velesajmu.
Odnosi moći
– Grad Zagreb mnogo novca ulaže u kazališta, od HNK do Kerempuha i Komedije. Zauzvrat, audiovizualna industrija veliki novac ulaže – u grad Zagreb. U ovoj stvari – voda teče uzbrdo! Tu nema logike. Gotovo je sva audiovizualna državna industrija registrirana u Zagrebu, produkcijske kuće, televizije, telekomi, kina. Svi Zagrebu gradu plaćamo prireze, komunalije, parkirališne karte, kazne i tramvaj, a kad želimo nešto snimiti na Zrinjevcu ili Ilici, košta nas kao da smo otišli u Pariz. Fer je da Zagreb počne ulagati u rijetku proizvodnu granu koja je preživjela pomor industrije – filmsku. Najbolji i financijski najrentabilniji način je da se uloži u velesajamske filmske studije. Grad bi amortizirao investiciju komercijalnim prihodima od televizijske i reklamne proizvodnje, a kulturno vrijedne projekte mogao bi subvencionirati povlaštenim tarifama i tako pojačati marginu gradskih koprodukcijskih udjela u nacionalnom programu – smatra Hribar te dodaje:
– Mogao bi se ostvariti velik iskorak gradske kulturne politike uz gospodarski učinkovit povrat novca. Čini mi se da je to win-win kombinacija za sve. Instrument koji zasad manjka je gradski ured za film, odnosno gradski audiovizualni ili filmski centar, koji bi se bavio reguliranjem dozvola, financiranjem festivala i kinematografske art-mreže te naravno poticajima za kulturno vrijedne projekte. U Europi nema ozbiljnog grada – bez gradskog filmskog fonda.
Ekspanzija takvih mjera u Europi nije uzrokovana zarazom filantropije, nego sviješću o isplativosti i gospodarskoj koristi od javnih ulaganja u AV industriju.
