Dubrovnik voli “Katu Kapuralicu”! Još će vam mnogi u gradu pričati o legendarnoj predstavi s Milkom Podrug Kokotović i Mišom Martinovićem. No, s premijerom ovoljetne “Kate” kao da je nestalo nostalgije. Redatelj Dario Harjaček upriličio je novo čitanje djela kojeg je Vlaho Stulli napisao daleke 1800. godine. On je Kati, na sceni, dao stari yugo, a vino, koje se nemilice pije, ulio u plastične “karniste”... Ali tekst nije dirao. Njemu nije ni trebala mordenizacija. On je i danas živ i aktualan, pa će vam svatko u Dubrovniku pričati o ljudima koji i danas baš tako žive, u rubnim dijelovima starog grada, pod zidinama, u stanovima bez WC-a, miljama daleko od stradunskog glamura. Dubrovčani su zavoljeli i novu Katu, Jelenu Miholjević. Dive se načinu na koji je rođena Zagrepčanka naučila dubrovački i koja ga govori – i vrišti – tako da joj se ni u jednom trenutku ne čuje krivi naglasak. A uz nju glavne je simpatije pokupio mladi Ivan Magud. On je u predstavi Luko, najmlađi, lagano retardirani sin obitelji. Dubrovčani za njega kažu da je novi Pređo, a usporedba s pokojnim i neprežaljenim Predragom Vušovićem u ovom je gradu jedan od većih glumačkih komplimenata što ga netko može dobiti. A Ivan je tek student. Na jesen će upisati četvrtu godinu zagrebačke Akademije dramske umjetnosti i iza njega su samo dvije kazališne uloge. Baš zbog toga zadivljuje glumačka zrelost s kojom je napravio ovu ulogu – hodajući po rubu, svjesno važući svaku gestu jer i samo jedna previše mogla je njegov lik odvesti u nepotrebnu karikaturu i pretjerivanje.
Presudna pomoć partnera
A on, skromno, u prvi plan stavlja pomoć, i to sa svih strana, te priča:
– Za Katu Kapuralicu saznao sam već u travnju kada mi je Dora Ruždjak javila da će biti audicija za tu predstavu na Igrama i da će raditi mladi redatelj. Došao sam i dobio ulogu, a početkom lipnja počeli smo, s čitačkim probama, u Zagrebu raditi na predstavi. Od početka mi se jako svidio komad, ekipa i uloga, priča Ivan.
Fascinacija tekstom iz 1800. godine i više je nego razumljiva jer on ne da samo vrijedi danas, nego kao da je pisan po nekim likovima koji i danas žive u Dubrovniku.
– I mene je zapanjilo koliko je taj tekst živ. Ali i koliko je živ među ljudima ovdje, posebno tamo ispod Svete Marije, gdje smo igrali predstavu, u tom iskonskom ambijentu, gdje i danas postoje ljudi o kojima je Stulli pisao tako davno. Ti ljudi, kao preslikani iz Stulijeve Kate Kapuralice i dan danas su tu oko nas. A to je taj dio grada koji turisti i posjetitelji nikada ne vide, dio grada koji je miljama daleko od glamura koji se vidi na Stradunu. I tako mi je sam taj prostor, i ljudi u njemu, dao pedeset posto za igru. Partneri su mi dali sljedećih četrdeset posto i na kraju je ispalo da je meni ostalo tek vrlo malo da oživim to lice koje je Stulli napisao, govori Ivan dok pijemo kavu u Dubrovniku, ali nikako ne na šminkerskom Stradunu, već u kafiću u koji zalaze sami Dubrovčani.
Naravno, stvari baš i nisu tako jednostavne, naročito ne zbog njegovih iznimno mladih godina. Bez velikog scenskog iskustva, vodeći se instinktom, igrati dječaka koji je na rubu retardiranosti, i pri tome ostvariti odličnu ulogu može samo “dječak koji obećava”:
– Po meni Luko je baš zahvalan lik. Naravno, postoji mogućnost da upadneš u zamku i prijeđeš u karikaturu. Ili da, ne daj Bože, ismijavaš. I to ljude koji tako žive i tu su. No, stvar je u tome da postoje granice koje ti sam sebi postaviš na početku i koje onda zažive u tebi. I ne ideš iznad toga. Zbog manjka mog glumačkog iskustva pomagali su mi moje kolege, prvenstveno Jelena i Nikša (Jelena Milholjević i Nikša Butijer, koji tumače glavne uloge, op. a), a puno sam napravio i u radu s Darijom (Dario Harjaček, redatelj predstave).
Ivan objašnjava kako mu je za tu ulogu i te kako od pomoći bila činjenica da je po godinama izuzetno blizak s redateljem, te mu je on na najbolji mogući način mogao objasniti kako vidi taj lik. I tako je, kaže Ivan, napravljen “dobar posao”.
Ma koliko rado govori o detaljima u pripremi uloge, Ivan nam nije htio otkriti jednu tajnu – što je to u “karnistrima” što glumi vino? Kroz smijeh kaže da se neke iluzije u teatru ipak moraju sačuvati jer to je razlog zbog kojeg volimo kazalište. Kaže da i njega uvijek zanima što je to na sceni, a sada je s druge strane i zna. Ali čuva tajnu i iluziju.
– No, ono što me još više zanima u kazalištu je: što je bilo poslije. A to još nikada nisam otkrio. Gdje su otišli Barbara i Maro (sretno vjenčani par u Kati Kapuralici), što je bilo s ostatkom obitelji... I zato također volimo kazalište, priča Ivan.
Egzodus starije publike
Na jesen kada se vrati u Zagreb čeka ga četvrta godina Akademije, ali i njegova prva kazališna uloga – Kiklop u režiji Ivice Buljana te neki planovi u Teatru &TD o kojima je još prerano govoriti. Ali o Kiklopu smo morali razgovarati, posebno o činjenici da upravo ta predstava ne sjeda svima baš lako pa je tako kada su je igrali u Kerempuhu na Danima satire izazvala doslovni egzodus (starije, očito kerempuhovske) publike iz dvorane:
– I prije su nam bježali s predstave, ali nikad toliko. Dobro je da se nismo omeli. Ta dva ansambla s kojima sam do sada radio su beskrajno slična, ma koliko da su različiti. Tamo je šesnaest muškaraca, ovdje pet žena i pet muškaraca, ali svi su beskrajno dragi i dobri. Svi nas na Akademiji uče da smo tamo pod staklenim zvonom i da nas pravi život čeka kada izađemo van. Govore nam: ”Vani ćete vidjeti! Ljudi će biti okrutni prema vama”... A i Kiklopovci i Katini, kako ih ja od milja zovem su bili dobri prema meni. Ma fenomenalni!
