Ležim na kauču, slušam kišu i razmišljam o Martini. Rolete su spuštene. Čini se da ničega nema osim tog uspavljujućeg bubnjanja kiše po prozorima. Unatoč tome, ne mogu zaspati. Posljednjih godina imam s time ozbiljnih problema. To mi je ostalo od rata: nesanica i ožiljak od prostrijelne rane na trbuhu. Ranjen sam prvi dan Oluje, iako je ta akcija bila igrarija u odnosu na ono što sam prije prošao. Taj dan nisam imao sreće. To mi je bilo prvo i jedino ranjavanje. Martina je rekla da se nikada neće vratiti. O tome razmišljam. U nekoliko navrata ranije, isto to mi je rekla, zapravo gotovo isto. Rekla je da se neće vratiti, bez onoga nikada. Tada se svaki put vratila. Međutim, ovaj put joj vjerujem. Zato osluškujem kišu i ne očekujem da ću čuti njihove korake, klokotanje Martininih potpetica po betonskoj podlozi i lagane, brižljive korake djevojčica, naših petogodišnjih blizanki, koji podsjećaju na šapat. Blizanke se zovu Lea i Angela.
Zapravo postojalo je još nešto, osim zvuka kiše: bujanje travnjaka koji desetak dana nisam kosio. Mogao sam čuti kako trava raste. Taj travnjak pokrenuo je lavinu. Nisam to više mogao podnijeti: košenje, bujanje trave, pa novo košenje... Taj ritam me u jednom trenutku počeo izluđivati. Upitao sam se koliko to sve ima smisla. Pokošenu travu trpao sam u velike plastične vreće, a navečer nosio do rijeke i istresao u vodu, pa razmišljao o novoj travi koja je upravo rasla i koju ću za tjedan dana istresti u rijeku i razmišljati o onoj koja u tom trenutku raste. Rekao sam Martini da ću izbetonirati travnjak. Ništa nije rekla, mislila je da se šalim i zaboravila na to, sve dok nisam posjekao ukrasno bilje, beskorisne zimzelene grmove o kojima sam se također usput brinuo, a koji su podsjećali na izrezbarene pudlice kakve sam viđao po gradu. Zatim sam naručio kamion šljunka, te ga, kada je stigao, istresao na travnjak. Djevojčice su bile oduševljene. Po cijeli dan su visjele na sipkoj planini, gradile od šljunka nekakve nerazumljive oblike, nekada su to bili slonovi, krave ili automobili, tako su mi govorile, prenosile šljunak u plastičnim kanticama s kraja na kraj gomile ili pravile nove gomilice uokolo... Martina nije sudjelovala u njihovoj igri. Prestala je razgovarati sa mnom. U nekoliko navrata čuo sam kako plače, jednom u kuhinji i dva puta u zaključanoj kupaonici. Odvrnula bi do kraja slavinu iznad kade i plakala. Ja sam bio uporan: pokazao sam blizankama kako mogu navlažiti šljunak, potrpati ga u kantice, te ga nakon toga istresti tako da se jedno vrijeme zadrži oblik posude. To sam naučio kao dijete, na moru. To ih je oduševilo. Ili sam pokušavao odgonetnuti novosagrađene oblike.
"Konj?" rekao bih.
"Nije", rekle bi.
"Krava?"
"Nije."
"Svemirski brod?"
"Nije. Hoćeš da ti kažemo?"
"Ne, još. Svemirac?"
"Nije."
Martinu je to ljutilo, pogotovo ta beskrajna igra pogađanja. Mislila je da joj na taj način prkosim. Međutim, nije bila u pravu. Radio sam to, jer sam imao osjećaj da ću eksplodirati, raspasti se, budem li barem na trenutak razmišljao o bilo čemu drugom. To me zapravo smirivalo. Uistinu sam nastojao pogađati oblike, nisam pokušavao nasmijati blizanke, nisam želio da pomisle kako se šalim i prekinu s igrom.
Godinama sam uređivao taj travnjak, kao da mi je to najvažnija stvar na svijetu, redovito ga zalijevao kada ne bi bilo kiše, i to navečer kada Martina i djeca zaspu, bacao umjetno gnojivo da trava pogušća, čupao korov, maslačak, vodopije, piriku, okopavao grmove, navlačio oko njih sloj pokošene trave, da tlo što duže zadržava vlagu... Imao sam sav potreban alat. Kupovao sam samo najbolje: Stihlov motorni trimer, samohodnu Vikingovu kosilicu, Black and Deckerove električne škare za orezivanje živice... Znao sam o travnjacima, ukrasnim grmovima i živicama gotovo sve. Imao sam nekoliko knjiga o tome: "Moj travnjak", "Održavanje živica", "100 praktičnih savjeta o održavanju travnjaka"... Martina se ljutila što sam kupovao najskuplji alat. Bila je u pravu: tih par stotina kvadrata travnjaka moglo se održavati bilo kakvim alatom. Jednom, kada mi se slomio nož na kosilici i oštetio kućište, ošamario sam je.
"Eto, vidiš!" rekla je. "Mogao si kupiti bilo kakvu kosilicu, a ne tu, najskuplju."
Tada sam je ošamario. Nisam zapravo bio bijesan na nju, ali, eto, dogodilo se. Bio sam bijesan na djecu iz susjedstva koja su, valjda, bacila kamen u travnjak na koji je, onda, naišao nož kosilice i polomio se. Sreća je to što tada nijedno od te djece, koja su po cijeli dan besciljno vršljala ulicom, nije bilo u blizini. Moglo se svašta dogoditi.
Martina je bila deset godina mlađa od mene. Bila je medicinska sestra. Upoznao sam je u bolnici, nakon ranjavanja. Svaki dan mi je previjala ranu, pregledala dren, mjerila temperaturu, provjeravala pijem li redovito antibiotike, a zatim smo razgovarali. O svemu. U to vrijeme postojala je budućnost koja se usput negdje izgubila. Vjenčali smo se, napravili kuću, dobili blizanke... Sve je izgledalo savršeno, kao naš travnjak. Martina je radila u bolnici i imala pristojnu plaća, a ja prilično visoku mirovinu. Metak mi je prilikom ranjavanja uništio dio crijeva koja nikada više nisu proradila kako treba. Želudac mi je često klokotao, kao voda u bojleru. Posljednjih godina taj zvuk živcirao je Martinu. Nije mi to nikada rekla, ali sam to mogao vidjeti po izrazu njezina lica ili načina na koji bi tada naglo okretala glavu ustranu, valjda da ne vidim ljutnju ili izraz gađenja na njezinu licu. Nisam u tim trenucima bio ljutit na nju. Osjećao sam stid, kao djeca u osnovnoj školi kada se na nastavi upišaju u gaće.
Martina je voljela travnjak. Ona je nabavljala ukrasno grmlje i pokazivala mi mjesta na koja ću ih zasaditi. Često sam razmišljao o tome, o travnjaku. Sada znam: travnjak je bio ukrasna fasada, nakinđurena paunovska atika, priča za uljeze u našim životima, odnosno očajnička potreba da stvari koje su nam važne, ili bi to trebale biti, izgledaju u tuđim očima ljepše nego što jesu.
Zatim sam razmišljao o samoubojstvu, odnosno o najbezbolnijem načinu umiranja. Život se nije uklapao u te sheme, nije bio bezbolan. Pomislio sam na djevojčice, na njihovu budućnost, ali sam vjerovao da će jednom shvatiti. Barem se tako kaže.
U jednom trenutku sam ustao, otišao u kuhinju i napravio kavu. Pio sam je u hodniku. Sjedio sam na podu i pio kavu. Više nisam čuo kišu i zamišljao sam kako je prestala. To je bio lijep osjećaj. Nisam volio kišu. Čuo sam klokotanje svojih uništenih crijeva i vlastiti, sipljivi pušački dah. Zapalio sam cigaretu, povukao nekoliko dimova, sve dok se vršak cigarete nije zažario. Zatim sam ugasio cigaretu na zapešću lijeve ruke. Osluškivao sam bol. Bio je oštar i igličast, ali podnošljiv, ne kao sve ostalo. Ipak, činilo mi se da ludim.
Popio sam kavu i sjedio tu, na hodniku, satima. Bol u ranici na zapešću pulsirala je u ritmu moga srca. Nešto mi se događalo. Vratio sam se, potom, na kauč. Vani je kiša i dalje padala, ispirala je i rušila Leine i Angelinine slonove, kule, konje, svemirske brodove, kuće, oblake i automobile. A ja sam se pitao događa li mi se sve to zbog travnjaka ili nečega drugog.
Rat je prošao, PTSP-ovci se lijepo namirili, ali ipak dižu šatore i nije im dosta. Uopće nije trenutak za objvljivanje ovakve priče. A sama priča? pa takvih ima na lopate, u zbilji. Dakle, ništa novo i zanimljivo, ižvakana tema dosadna do bola.