Nećakinja se doselila u Grad u vremenu nemira, na dan kad je umro tovariš Staljin. Mama ju je ispratila u suzama. Doputovala je vlakom i autobusom. Došla po državnom zadatku, po nalogu partijskih vlasti, na službu učiteljice, maještre. Sišla na autobusnoj stanici, kod gostionice. Dočekao ju je novi Grad, bez cesta i kolnika. Prvu noć prespavala je u gostinjcu. Nepoznati Grad, ljudi, jezik.
Zabavljala se u kinu, na plesu, plaži, u moru.
Bila je stroga nastavnica, predosljedna u prenošenju propisanog nauka. U školi je upoznala supruga. Nisu imali djece. Bivše đake vidi kao djecu koju nije imala. Kad ih sretne, najradije bi im se ispričala za učinjene greške, teške riječi i povremenu uporabu šibe.
Danas obožava Grad. S njim živi duže nego sa rodnim mjestom. Voli Grad, tu je doma, u rodnom gradu nema nikoga. Većinu života živi u prizemnom stanu jednokatnice s četiri stana. Zgrada izgleda kao obiteljska kuća. Okružena je velikim vrtom čije je održavanje sve teži teret na leđima stare učiteljice.
Nećakinja sjedi u dnevnom boravku. Tipična realsocijalistička dnevna soba: sivi trosjed i dvije fotelje, stolić, ogroman regal, na zidovima slike prijateljice. Na stoliću sedam brdašaca starih pisama, u originalnim omotnicama.
Ljubavna su to pisma njene tetke, mamine starije sestre. Tetka bi baš danas imala sto i šest godina. Guta prah zemaljski već četrdeset i sedam godina. Jednostavnom računskom operacijom oduzimanja može se izračunati da je umrla relativno mlada, pedeset i devet godina, dvadeset i pet manje od zbroja dobi njene nećakinje. Mama i tetka rođene su u obitelji domaćice i trgovca. Mama je nastavila bakinu karijeru. Tetka je rano prepoznala umjetničku žicu. Dugo godina radit će kao kostimograf. Tetka se dva puta udavala. Prvi put za prvog tetka, novinara/prevoditelja/intelektualca, svoju prvu gimnazijsku ljubav. Prvi tetak bio je od mladosti osjetljiva zdravlja. Očuvano zdravlje smatralo se tada važnim preduvjetom plodne bračne zajednice. Obitelji nije padalo na pamet da brani udruživanje tetke i tetka. Kao objašnjenje nudi se dosad prešućena činjenica: mama i tetka imale su još jednu sestru. O J., najstarijoj sestri, u obitelji se nevoljko pričalo. Tetka J. se ubila zbog nesretne ljubavi. Dovoljan razlog da se ne brane ljubavne veze, sprečavaju sakramentalne, svete bračne zajednice.
Ne zna se kada je tetka upoznala budućeg drugog tetka. Prije ili poslije diplomacije. Tetka i prvi tetak živjeli su neko vrijeme u inozemstvu. Prvi tetak radio je kao ataše u našoj ambasadi. Drugi tetak bio je neposredno nadređeni, Herr ambasador. Tetka i dva tetka živjeli su pod istim krovom, kišobranom. Nakon opsežnih longitudinalno-transverzalnih istraživanja i dalje nema dokaze. Samo pretpostavke. Pretpostavlja da je tetka simpatizirala drugog tetka prije nego se udala za prvog tetka. Pretpostavlja da se ugledni i utjecajni drugi tetak izborio da prvi tetak postane njegov suradnik u diplomaciji. Pretpostavlja da je to učinio kako bi mu tetka bila što bliže.
Tetka i prvi tetak imali su skladan brak. Bili su idealan par. Tetka se vječno brinula za osjetljivo zdravlje prvog tetka. Kada su se vratili u glavni grad, njihov stan postao je okupljalište prijatelja. Pilo se čaj, jelo pite, razmjenjivalo riječi svagdanje. Tetka i prvi tetak snažno su voljeli jedan drugog. Nije bilo djece s kojima bi trebalo dijeliti ljubav. Toliko su se voljeli da prvom tetku nisu smetale redovite kasnovečernje šetnje s budućim drugim tetkom, ni kad je padala kiša; ruku pod ruku, pod zajedničkim kišobranom. Kada mu se pogoršalo zdravstveno stanje, prvi tetak otišao je na liječenje u inozemstvo, na kliniku svoga brata. Tetka nije bila stalno s njim. Ništa nije pokazivalo da je kraj tako blizu. Tetka je otputovala iz zemlje kao sretna žena, šogor je javio da ide nabolje; vratila se kao udovica, vlakom, s urnom u krilu. Jedan vijek je završio.
U međurazdoblju, između dva braka, tetka se intenzivno dopisuje s budućim drugim tetkom. Jedan drugome persiraju, prijatelj se obraća prijatelju. Nadimci su jedini ustupak intimnosti. Ona je za njega Bella (tal. lijepa), on za nju Mandarin (od posjeta Kini).
Mandarin putuje zemljom, odmara se, bez njegove Belle mu je pusto i neobično... Šeta se, vlada se razborito, čita, uživa... Na točno ugovorene dane u tjednu pišu jedno drugom. Šalje joj malo skromnog cvijeća, koje u sebi uvijek krije kondenzirano sunce, da joj dan bude bolji i ljepši.
Protokom vremena Mandarin kao da se oslobađa stega, obzira. Piše joj na trideset godina staroj razglednici iz Grenoblea, uspomenu na nekoliko dana kolovoza, da bi joj poručio koliko je voli. Ponekad samo zapisuje kako mu je veoma neobično i pusto bez nje, koliko žudi za njenom prisutnošću. Grli te nježno tvoj Mandarin.
Godinu dana kasnije vjenčala se za drugog tetka. Drugi tetak je imao šezdeset i šest, tetka sedamnaest godina manje. Drugi tetak, do tada podstanar, prvi put u životu dobio je pravi dom, s pripadajućom obitelji.
Slijedilo je deset godina nježnosti.
Naučila ga je radovati se životu. Voljela je njihova ljeta u kući pored mora.
Posljednja zajednička godina, četvrti dan proljeća. Tetka se šetala po vrtu. Mraz je okupirao najdražu mimozu. Zvala je svog Mandarina da dođe i vidi. Zazvala, sjela, zauvijek zaspala.
Spaljena prema dogovoru ravnopravnih partnera. I on želi, kada dođe doba groba, da i njega kremiraju, pokopaju kraj njezina pepela.
Nećakinja je bila jako potresena. Mnogo je plakala na pogrebu. Tetku se nikada nije sviđalo javno izražavanje osjećaja. Zamolio je njenu majku da je opomene, samo neka prestane plakati. U kući, u privatnosti jedinoga doma, on je zaplakao. Tetka je ispunila prazninu, koja se sada vraća.
Praznina, pustoš, pustinja.
Za nju je kupio kuću samostanske jednostavnosti u Gradu, pokraj mora, blizu najdraže nećakinje; i više nikada dolje nije otišao. Kuća pokraj mora tretirana je kao kuća smrti.
Sutra je petak. U ponedjeljak nećakinja ide na operaciju. Vrijeme je za rasterećenje od taloga desetljeća. Svakog petka D. S., sin bivše učenice, dolazi na ručak. On je unuk kojeg nikada neće imati.
Za vrijeme ili nakon operacije može zauvijek nestati s lica zemlje; otputovati, kako vjeruje, u jedinu pravu domovinu. Prema posljednjoj suprugovoj želji, izrečenoj na samrtnoj postelji prije četrdesetak godina, nekretninu, stan, naslijedit će rodbina. Pokretnine može podijeliti po osobnoj/vlastitoj/slobodnoj volji.
Prošlog petka preuzeo je najdraže joj knjige. Za danas je pripremila pravu gozbu: njoki sa šugon od pulaštra kao glavno jelo; pisma njene tetke kao desert. D. S. je osoba od povjerenja. Sigurna je da ih neće zloupotrijebiti. Jedino D. S. ih može čuvati na pravi način, eventualno iskoristiti za neki budući zapis. O kišobranu za troje.
"Danas je petak, doći će mi tetak, kupit će mi pušku da ti razbim njušku!" Samo to mi pada na pamet nakon čitanja ove priče. E, da, htjedoh još provjeriti da li je autor pravilno oduzimao i zbrajao godine životata svojih likova, ali, neda mi se....