Ruth Ware britanska je autorica koja ne krije svoju nakanu da postane Agatha Christie 21. stoljeća. Nažalost, radi to više igrajući na kartu prerade klasika (i danas) najveće autorice kriminalističkih romana, a manje na vlastitu domišljatost i kreativnost.
Upravo je takav roman “Žena u kabini 10” (Mozaik knjiga, urednik Zoran Maljković, prijevod Aleksandra Barlović, 99 kuna), u kojem će čak i oni koji nisu veliki ljubitelji žanra bez mnogo muke prepoznati “Ubojstvo u Orient Expressu”. No sada se grupa pomno odabranih putnika nalazi na luksuznoj jahti namijenjenoj bogatašima, na svom prvom (novinarskom, usput budi rečeno) putovanju prema polarnoj svjetlosti. Mlada novinarka, potresena pljačkom koja se dogodila u njezinu stanu i lopovom koji ju je “uhvatio” na spavanju, prve noći na luksuznom putovanju vidi tijelo koje netko iz susjedne kabine baca u more. Naravno, kreće u potragu, ali nitko joj ne vjeruje...
Nažalost, umjesto da to bude klasična zagonetka na temu nepostojećeg leša i nepostojeće putnice, kao i uzbudljiva potraga za ubojicom od kojeg je na moru nemoguće pobjeći, ovdje se redaju propuštene šanse. Autorica, poprilično izgubljena u zahtjevnom zadatku koji si je nametnula, otvara teme koje tada s palube baci ravno u more. Tako je, npr., vrlo labavo objašnjenje psihičke nestabilnosti glavne junakinje, ali i potreba da priča počne pljačkom koja joj se dogodi, a koja se (također posve nepotrebno) dogodi i čovjeku koji ne stigne na brod i tako kabinu broj 10 ostavi praznu... U tim rukavcima radnje zapravo se nepotrebno gubi napetost te čitatelju postaje sve jasnije kako za neki novi “Orient Express” treba autor s mnogo više “triler-utakmica” u nogama. Naravno, legitimno je pokušati, ali i postaviti pitanje kome treba loša kopija nezaboravnog originala za kojim još uvijek posežu brojni ljubitelji kriminalističkih romana diljem svijeta.
