Prošli sam tjedan bila u Danskoj. U Kopenhagenu me dočekao Søren Krogh iz Danske agencije za kulturu, koja sa 280 zaposlenih raspolaže godišnjim budžetom od oko 600 milijuna eura.
On će biti jedan od ključnih članova kraljevske delegacije koja uskoro dolazi u Hrvatsku, a brojit će pedesetak umjetnika i diplomata predvođenih kraljevskim parom. Potkraj devedesetih Søren je diplomirao teologiju i književnost na pariškoj Sorbonni, godinama je živio u New Yorku, a u državnoj službi radi od 2001. Cijelu ovu godinu posvetio je pripremi kraljičina posjeta Hrvatskoj, što je spremno pokazao već u prvim minutama našeg poznanstva.
– Fasciniran sam razvojem vaše nezavisne scene. U međunarodnim krugovima najviše slušam o Queer Zagrebu i kolektivu BADco, s kojima želim surađivati. A što se vaših institucija tiče... Možda su samo imale loš dan kad sam ih posjetio – diplomatski mi daje do znanja što zapravo misli o njima.
Ovlaš spominje da je ukupan godišnji budžet danskih kulturnjaka oko 3,1 milijardu eura. Ojađeno utvrđujem da budžet hrvatskog Ministarstva kulture iznosi samo 0,3 posto sredstava njihovih danskih kolega, baš kada Søren ističe koliko su naše zemlje slične – površinom i brojem stanovnika. Cijeli se razgovor odvija u autu na putu prema hotelu Alexandra u kojem odsjedam, a čiji je interijer ispunjen najboljim primjercima danskog uporabnog dizajna iz prve polovice 20. stoljeća, od kojih se neki i danas proizvode. Tamo me predstavljaju arheologu Torbenu Malmu, koji me vodi u Roskilde, gradić čija povijest seže u rano vikinško doba, a danas je najpoznatiji po rock festivalu koji svake godine posjećuju deseci tisuća mladih iz cijelog svijeta.
U Roskildeu posjećujemo slavnu katedralu građenu u 12. i 13. stoljeću, koja je bila prva gotička katedrala od opeke, potičući širenje gotike sjevernom Europom te uvodeći crvenu ciglu kao temeljni građevni predmet u Danskoj. Osim za vjerske svečanosti, stoljećima je služila za ukop imućnih obitelji, što uočavam dok hodamo po izlizanim nadgrobnim pločama ugrađenima u njene podove.
– O, pa da! Tu su vam tisuće kostura. U srednjem je vijeku bilo normalno pokapati uglednike u katedrali, ali mjesta baš i nije bilo pa su, pokapajući ih, odgurivali kosti prethodnika sve dublje i dublje pod temelje. Kad god provlačimo nove instalacije, naletimo na dva-tri nepoznata mrtvaca – smije se David, zadužen za odnose s javnošću. U katedrali su se poslije pokapali samo članovi kraljevskih obitelji, a moj domaćin spremno prepričava sočne povijesne tračeve o tajnim pokopima ljubavnica i izbacivanju neželjene braće iz obiteljskih grobnica. Odjednom staje, pruža ruku i kaže: Evo, baš tu uređujemo kriptu za trenutačnu kraljicu. Uočivši moj blijedi pogled, objašnjava mi kako je Margareta II. odobrila da joj se u katedrali unaprijed uredi grob. Njezin sarkofag rad je suvremenog umjetnika Bjørna Nørgaarda i djeluje poput staklene kapsule za hibernaciju koja je postavljena na tri stupa urešena zlatnim slonovskim glavama.
Na prvi pogled nikako ne paše u gotičku katedralu, no pod njezinim krovom svaka je grobnica uređena u skladu s modom tog vremena pa se čini kao da je sva arhitektonska povijest Europe ujedinjena u jednoj zgradi. Na splitskom seminaru UNESCO-a idućeg tjedna katedrala iz Roskildea bit će primjer uspješnog ulaganja u arhitektonsku baštinu, dok će u susjedom Zadru predstavnici Muzeja vikinških brodova iz Roskildea učiti o iskustvima naših podvodnih arheologa. Tijekom boravka u Roskildeu nakratko sam posjetila i njihov nedavno uređeni muzej, u kojem se čuva šest olupina pronađenih u plitkim vodama Baltičkog mora gdje su 1070. godine namjerno potopljene kako bi onemogućile približavanje neprijateljskih brodova kopnu.
Njihovo izvlačenje bio je jedan od najzahtjevnijih arheoloških pothvata sredinom prošloga stoljeća jer raskvašeno drvo, oštećeno čestim zapinjanjem ribarskih mreža, bilo je meko poput biskvita umočenog u šalicu kave. Kako bi ih izvadili bez novih oštećenja, znanstvenici su oko potopljenih brodica izgradili golemu umjetnu barijeru te potom isušili dio mora pod kojim su bili vrijedni nalazi. Ponos zbirke ratni je brod dug oko trideset metara, čiju su vjernu repliku korištenjem drevnih alata izradili zaposlenici muzeja. Tom replikom danas plove po cijeloj Europi, a posebna je senzacija bilo putovanje u kojem se šezdesetak znanstvenika ukrcalo na naoko krhak brod s jedrima od vune i krenulo na tromjesečno putovanje do Dublina i natrag.
– Htjeli smo otkriti kako su se vikinški brodovi ponašali na otvorenom moru. Na naše iznenađenje, oni su po krijestama golemih valova klizili kao daske za surfanje, ne ponirući ni na trenutak u njihove brazde! – strastveno mi prepričava Rikke Johansen, sićušna plavuša koja je sudjelovala u uzbudljivoj ekspediciji. Od ledenog vjetra i vode teže im je, prisjeća se, padao potpuni nedostatak privatnosti, pa dodaje da se možda zbog toga broj ljubavnih parova u muzeju naglo povećao nakon povratka s misije. Dobro raspoloženi podvodni arheolozi koje tu susrećem poimence poznaju svoje hrvatske kolege, te oduševljeno hvale sjajne ronilačke uvjete i bistrinu vode u našoj zemlji.
Nadaju se dovesti petero Hrvata na privremeni rad u Roskilde, a ledene danske zime provoditi u našem moru. Osim stručnjaka koji se bave poviješću, nakon povratka u Kopenhagen susrećem i one koji se bave budućnošću – ugledne arhitekte srednje generacije poput Erika Brandt Dama, koji je zgrožen idejom zagrebačkog kolege Silađina da uz podršku Milana Bandića poploča Tomislavov trg u Zagrebu. Razgovaram sa šefom Danskog filmskog fonda, po čijem je modelu nastao Hrvatski audiovizualni centar, a koji u Hrvatskoj vidi idealnu lokaciju za ulaganje danskih milijuna. On me pak predstavlja producentu Bou Ehrhardtu, koji se upravo vratio sa snimanja u Hrvatskoj, i poziva me da im se pridružim na putu za Malmö, kamo idu na set iznimno popularne skandinavske serije "Most".
Prihvaćam poziv i krećemo. O tome u današnjem Večernjem listu.
>> Pripreme za posjet danskog kraljevskog para Hrvatskoj
