Pošto je objavio tridesetak znanstvenih i stručnih knjiga, prof. dr. Velimir Srića, istaknuti hrvatski ekonomist, redoviti profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, stručnjak za menadžment i informatiku, negdašnji ministar znanosti i donedavni (nestranački) predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, gostujući predavač na znamenitom losangeleskom sveučilištu UCLA, te povremeni predavač na fakultetima od Pekinga i Graza do Budimpešte i Sarajeva - izašao je pred čitatelje sa svojim prvim romanom!
Nesvakidašnje pojačanje hrvatskoj književnosti pristiglo iz znanstveničkih krugova oglasilo se u popularnoj biblioteci HIT zagrebačkoga "Znanja" (urednica Vjera Balen-Heidl) s naslovom "Privatne istrage", sugerirajući odmah da je posrijedi žanrovsko štivo kriminalističkoga modela. Da je samo to, bilo bi iznenađenje već zbog autorove dosadašnje pretežne znanstveničke usmjerenosti. No "Privatne istrage" su i mnogo više: pravo književno otkriće ondje gdje mu se nitko nije nadao!
Srića izabire privlačnu priču i lokacije za nju: glavni je junak Hrvat u Americi, strasno zaljubljen u neodoljivu plavušu, koji vodi svoju privatnu istragu protiv narkobossova, jureći kao u kakvu akcijskom filmu Los Angelesom, San Franciscom, Las Vegasom, u prepoznatljivom krim-miljeu, s obvezatnim likovima i rekvizitarijem (što uključuje mafijaše, bivše policajce, mrtvace u bazenima, kockare u kasinima, brze automobile, pištolje koji ne promašuju...). Autor se vješto poigrava žanrom ljubića i krimića i njihovim stereotipima i klišejima, a u metatekstulanim ulomcima duhovito i (samo)ironijski, po uzornom postmodernističkom obrascu, propituje nastanak vlastita književnog djela i njegove "poruke". Sve je pak ispripovijedano okretnom, dinamičnom, stilski jasnom rečenicom, zanatskom uvjerljivošću kakva se ne sreće često ni u profesionalnoga (romano)pisca. Povoda je dakle za kratak razgovor s dr. Velimirom Srićom na pretek.
Kako se znanstvenik obreo među književnicima?
- Kao i većina ljudi s humanističkom naobrazbom, a ja sam klasičar iz najboljih godina zagrebačke Klasične gimnazije, već sam od srednjoškolskih dana pomalo i pisao. Nisam objavljivao (osim jedne zbirke pjesama), ali ladice su mi pune poludovršenih romana, priča, drama...
A što je potaknulo "Privatne istrage"?
- Napisane su još prije pet godina, kad sam gostovao na UCLA-i. Za američkog sam nakladnika pripremao englesku verziju svoje knjige o upravljanju kreativnošću i inovacijama, a taj mi se posao činio smrtno dosadnim. Da bih se razonodio počeo sam pisati - romane! Onaj na engleskom "Putujući u Santa Moniku" nikad nisam dovršio, a "Privatne istrage" su eto, nakon upornog nagovaranja mojih bližnjih da ih ponudim izdavaču, pred hrvatskim čitateljima.
Je li se bilo teško iz znanstvenoga diskursa prebaciti u beletristički?
- Zapravo i nije baš, jer sam ja i svoje znanstvene i stručne knjige uvijek nastojao pisati tako da ne budu dosadne. Pišući roman poželio sam stvoriti djelo koje se može čitati prije spavanja, onakvo štivo kakvo i sam volim čitati.
Roman pokazuje da je nastao iz pera književno osviještena autora i čitatelja s bogatom lektirom iza sebe. Koji su Vaši književni uzori ili, jednostavno, ljubimci?
- Cijeli je niz pisaca koje volim, od klasičnih autora poput Dostojevskog i Bulgakova, preko začetnika "proze u trapericama" J. D. Salingera, do pjesnika i kantautora Leonarda Cohena ili engleskoga postmodernista Johna Fowlesa, od naših Miljenka Jergovića... Nisam siguran da su mi oni i uzori. Pisanje mi je zapravo hobi, razbibriga, a ne obveza ili profesija. Pišem impulzivno, bez (pri)misli na "poruku", bez gotova programa u glavi, i ne mučim se pri tom, pišem lako.
Donedavno ste izravno sudjelovali i u političkom životu. Kakvo je to iskustvo?
- Mnogi su po naslovu mog romana pomislili da pišem o iskustvu iz Gradske skupštine, ali to je pogrešan trag. Biti volonterski i nestranački na toj funkciji bio mi je izazov. Mislio sam da je došlo vrijeme za nove ljude, za stručnjake s vizijom i da je kraj politiziranju i strančarenju. Izgleda da ipak još nije.
Mirjana Jurišić
