Nijemac tuca Sanju, reče Melitin tata, vireći u susjedno dvorište.
"Ne pred djecom", psikne na njega Melitina mama i dobaci nam brz pogled. Žurno priđe prozoru te navuče zavjesu mužu pred nosom. Odatle prouči automobile s druge strane ceste: bijeli golf s mjesnim tablicama i crni Mercedes s njemačkima.
"Ma ne bi ona…", reče mu. "Pa muž joj je doma!"
"Da, i? Vjerojatno baš drijema poslije večere", naruga joj se on. "Dok mu frend obrađuje ženu. Baš si naivna ponekad, Natalija."
Melita i ja pogledamo se preko svojih porcija hladnog pudinga. Bio je srpanj, vrhunac ferija. Ljetne smo praznike redovito provodile zajedno: najprije ona tri tjedna kod mene pa ja isto toliko kod nje. Bilo je lako postići takav dogovor jer su nam majke sestrične.
Što god tvrdila moja teta, nismo djeca. Imamo dvanaest godina; svašta već znamo. Melita, na primjer, zna gdje joj tata skriva zalihu kurtona i čemu te stvari zapravo služe. Ja znam i da ih ne nosi sa sobom na poslovna putovanja. To sam saznala prisluškujući, kad se teta pojadala mojoj mami kako joj je barba lani nakon jednog takvog puta poklonio nekakvu Lamidiu. Ne znam točno što je to, ali znam da nije dobro i da je nekako povezano s kurtonima koji su ostali kod kuće.
Moj barba zna sve o ženama iz susjedstva. Zna da Ankica nosi haltere i previše šminke, tako uvijek kaže. Da je Karmen negdje izgubila čak dvije bebe. Da je Lovorka babetina bez premca koja loše gata i stalno gura nos u tuđa posla. Da kod Mire na kraju sela svakog petka noći neki klipan i da je treba biti sram. A za Sanju preko puta kaže da može biti sretna što ju je itko uopće i htio.
Sanja je već bila stara cura kad se udala za majstora Jurića. (Dvadeset osam godina, sitne oči, velik nos, sva suhonjava, pih, prokomentirali su je ne jednom moji barba i teta). Slabo je viđam. Za razliku od svog muža, rijetko dolazi na seoske fešte i baš nam nikad ne pokuca na vrata ne bi li pozajmila koje jaje ili malo šećera. Ipak, znam tko je; prepoznatljivo je visoka i šutljiva, a Meliti i meni redovito se osmjehne kad god je usred svoje igre pred kućom zapazimo kako u dvorištu vješa veš ili se vraća doma iz dućana.
Jednom, dok je podizala plahtu na štrik, sa zapešća joj je spuznuo rukav i otkrio nekoliko ružnih, zeleno-žuto-smeđih modrica na nadlaktici. Brzo ga je povukla natrag.
"Vidi moje", rekla sam joj, da joj ne bude neugodno što je nespretna. I ja često padam. Moje su modrice najčešće na koljenima i laktovima, ali brzo prođu.
Sanjin muž Jurić je stolar. Uz kuću ima radionicu i uvijek nešto brusi ili pili. Jako je glasan. Viče kad na telefonu razgovara s mušterijama ili kad se nešto razljuti na Sanju. Tada ga se čuje sve do kraja ulice i svi zatvaraju prozore. Barba onda malo jače navije radio. Jednom mi se učinilo da kroz muziku čujem Sanjin plač. "Sve je u redu, Jurić je jako dobar čovjek", rekao mi je barba. "Malo voli popiti, ali kad god treba, priskoči nam u pomoć."
"A da ipak nazovemo policiju?", upitala ga je teta.
"Što ti pada na pamet!", obrecnuo se barba. "Da joj je loše, ostavila bi ga. Ima i ona telefon, znaš."
Idućeg dana sve je bilo kao i obično. "Dobar dan, susjeda", spremno je Sanji doviknula moja teta čim ju je spazila. "Kako je?"
"Hvala Bogu, dobro je", odvratila joj je Sanja kratko, jedva je i pogledavši.
"Pa da jednom ta ženska kaže išta osim 'hvalabogudobroje'!", snebivala se teta kasnije, prepričavajući susret barbi.
"Ona ti je interventna, mama, to se tako kaže za ljude koji ne pričaju skoro niš", rekla joj je Melita, a ja potvrdila: "Nije loša samo zato što voli mučat."
Nasmijali su se kao da smo im ispričale vic, a ne pravu pravcatu istinu.
A sada je, u deset i pol uvečer, Sanja tamo negdje, preko puta, u jednoj od soba – sama, s jednim od one dvojice, ili možda s obojicom.
Naši su prozori otvoreni, a zavjese navučene preko zaštitnih mrežica protiv komaraca. Iz kuće majstora Jurića dopire samo tišina. Jesu li i njihovi prozori otvoreni ili ne, ne može se pouzdano znati. Kroz procijepe čvrsto priljubljenih škura isijava samo topla svjetlost.
Melita i ja odigrale smo partiju dama pa započele s tombolom. Teta je prala suđe, barba rješavao križaljku. Svima nam se pogled, kao po nekom prešutnom dogovoru, povremeno šuljao sa zidnog sata do Mercedesa koji je vani puštao korijenje.
Koju minutu prije jedanaest počne puhati povjetarac. Negdje u selu zalaje pas. Naše se zavjese zalelujaju, a Melita, ravno na prolazu između dva prozora, sklopi oči, podigne lice i uzdahne od zadovoljstva.
U kuhinjici, teta se trgne pa nam, brišući ruke o pregaču, dobaci: "Ajmo, cure, spat! Kasno je."
Pobunile smo se, ali bez uspjeha. Barba je samo podignuo obrvu i sasjekao svaki naš daljnji protest.
Ujutro nas dočeka iznenađenje. Mercedes se još uvijek nije pomaknuo s mjesta. Jurićev prijatelj nikad do sada nije ostao ovoliko dugo u posjetu.
Doručkovali smo u tišini. Samo se barba smješkao.
Negdje oko deset sati otvore se vrata Jurićeve kuće. Izađe Sanja, neprepoznatljiva. Uvijene kose, našminkana, u lepršavoj suknji do gležnjeva, sandalama na peticu i jednostavnoj majici bez rukava koja joj je lijepo isticala struk i raznobojne podljeve po rukama.
Svi nagrnemo na prozor. Gurkamo se da bolje vidimo. Sanja uzdignute glave hoda ravno prema mercedesu i sjeda unutra, na suvozačko mjesto. Ne vidi nas kroz zavjesu, dakako, pa gleda negdje daleko ravno kroz nas.
Mi gledamo prema majstorovim vratima kao u najnapetijem krimiću. Čekamo. Za desetak minuta izlazi Jurićev prijatelj s dva ženska kofera. Ubacuje ih u prtljažnik, zastaje, osvrće se. Na ulaznim vratima konačno se pojavljuje i sam Jurić. Naslanja se na okvir i nehajno križa ruke.
Nijemac se vraća do ulaza, želi se oprostiti. Pruža Juriću ruku, ali ovaj je ne želi primiti. Umjesto toga, okrene glavu i bučno hrakne pa se zadere: "Sretno putuj, kurbetino!" Zatim se vrati u kuću kao da se ništa nije dogodilo.
Dok Nijemac pali motor i polako izlazi iz dvorišta na cestu, barba gleda za njim. Teta Melitu i mene šalje u vrt pobrati pomidore, a onda se žuri u hodnik nazvati moju mamu.
"Misliš da je istina? Ono što je susjed rekao?", pita me Melita.
"Ne znam", kažem. Pokušavam zamisliti kako zvuči Sanjin smijeh dok autoputom leti prema granici.
