Jubilarno deseto izdanje Međunarodnog festivala fotografije Organ vida, koji će se od 10. do 16. rujna održati u Zagrebu s glavnim programom u MSU, potpuno je tematski posvećeno ženskim perspektivama.
Propituje i problematizira kulturne izričaje i pitanja koja se vežu uz konstrukcije identiteta, obitelji i doma, seksualnosti i rodno-spolnih uloga, reprezentaciju žena i politiku ženskog pogleda.
U sklopu njih je izložba koja će zaintrigirati javnost, posebice našu u jeku razmatranja moralne opravdanosti pobačaja, španjolske umjetnice Laije Abril “Povijest mizoginije. Poglavlje 1 - O abortusu” kojom konceptualizira opasnosti i štete prouzročene ženskim nedostatkom legalnog, sigurnog i slobodnog pristupa pobačaju. Godišnje 47.000 žena umire od posljedica ilegalnih pobačaja. To je činjenica s koje Laia Abril želi skinuti veo tajnosti i poslati signal da se nešto mora učiniti.
– “Povijest mizoginije” počela je kao istraživački projekt propitivanja seksualnosti, ljudskosti i ženskih prava početkom 2016. Unutar toga nastalo je nekoliko frakcija od kojih je jedna i ova izložba na temu pobačaja, a kao polazište za svaku poslužila mi je povijest jer imala sam osjećaj da svaki put kad ljudi govore o ženskim pravima, uglavnom imaju stav “ma to je nešto što se događalo davno” ili “to se događa u nekim drugim zemljama”. Ali 2018., u kojoj su se probudili svi pokreti koji trenutačno tresu zemlju, počevši od MeToo, pokazala mi je da sam u pravu i da je taj problem tu. Baš zato bilo mi je važno vratiti se u prošlost, u 19. st., i usporediti je sa sadašnjošću da bih dokazala da se to odvija i danas. Nisam imala nakanu konkretno obrađivati pobačaj kao samostalnu temu, ali kada se dogodio Trump i kada su počeli politički govori koji se dotiču te teme, shvatila sam njezinu hitnost – kazala nam je Laia Abril.
U prošlosti su problemi žena koje su željele kontrolirati svoju reprodukciju bili medicinske i tehničke naravi. Danas više nema takvih zapreka, nego problemi izviru mahom iz političkih i religijskih struktura, govori umjetnica. U zemljama u kojima je pobačaj zabranjen žene opet posežu za životno ugrožavajućim metodama kada je u pitanju prekid trudnoće, poput opasnih biljaka na crnom tržištu Latinske Amerike ili pilula za prekid trudnoće, tako da se za njih zapravo ništa nije promijenilo. Abril je dobro promišljena konceptualna umjetnica koja otvara metaforičke priče o teškim temama tehnikom istraživanja i materijala na koje naiđe putem – od fotografija, svojih doživljaja, preko svjedočanstava žrtava do materijala iz arhiva, muzeja.
Tako je i s ovom izložbom. Primjerice, fotografira objekte iz arhiva bečkog Muzeja kontracepcije i abortusa, bilo da su u pitanju operativni instrumenti ili kondom načinjen od ribljeg mjehura, zatim prelazi na fotopriče suvremenih žena kojima ilustrira posljedice – fizičke i psihičke – neprofesionalno izvedenih pobačaja. A priče na koje je nailazila, a koje su na neki način uključene u konceptualnu mapu, strašne su.
– Nijedna priča nije crna ili bijela. Doživjela sam pravu buru emocija. Nitko ne želi proći iskustvo pobačaja. Ali ako već dođe do te situacije i moralno ste raščistili da to morate učiniti, neovisno je li problem medicinske prirode, je li u pitanju silovanje ili je riječ o maloljetnicama, žene moraju imati pravo na njega. Priče su teške i emotivno iscrpljujuće. Nikada neću zaboraviti priču djevojčice iz Nikaragve koju je silovao otac, no zbog zabrane u toj zemlji bila je prisiljena roditi dijete. Ili slučaj iz Irske u kojoj je terminalno bolesnoj trudnoj ženi kojoj je kemoterapija oštetila plod bolnica odbila napraviti pobačaj – objašnjava.
Vrlo je znakovita i priča Poljakinje koja je iskustvo ilegalnog 15-satnog pobačaja u zagušljivom prostoru opskurne klinike ispričala svojem dečku koji ju je šokirao odgovorom: “Ubojice i treba tretirati kao stoku”.
– Reakcije ljudi nakon odgledane izložbe pozitivne su, prilaze mi, posebice žene, i kažu da su je doživjele ne samo emotivno, nego i fizički – kaže 32-godišnja umjetnica kojoj nisu strane teške teme. Obrađivala je teme bulimije, nošenja sa smrću djeteta, bavila se aseksualnim zajednicama, silovanjima. Sve je to pokušala demistificirati višeslojnim radom koji se temelji na priči, na što je utjecalo njezino novinarsko obrazovanje. Primila je brojne nagrade, pa i onu Zaklade Tim Hetherington. Sada se veseli dolasku u Hrvatsku.
– Volim izlagati na mjestima na kojima se situacija o pitanju kojeg se svojim radom dotičem pogoršava – rekla je pozivajući ljude na izložbu. Na pitanje odnosi li se njezin poziv i na političare, odgovorila je: “Naravno”
