Vlak je krenuo iz Trsta kao da su se u njega uvukli svi vrazi. Gazio je nesmiljenom brzinom i neutaživim ponosom uzdignute glave prema Milanu. Vlak je inače po svojim tehničkim svojstvima skladan, nježan, nadasve tih u jurnjavi s putnicima gladnih daljina. Vizura iz njega odavala je potpuno bogatstvo za oči, odmor duši i pokoje ugodno čavrljanje u trenutno sklopljenom poznanstvu. Danas, međutim, vlak grohotom grabi daljinu kroz krasne krajobraze lijepe Lombardije, ne obazire se na snježne kape vrhova Alpa, niti na nizinska plodna polja, niti na rijeke i jezera. Neustrašivo tutnji mimo naselja, preko mostova, kroz tunele. Ali, to Klaru nije zanimalo, još manje smetalo. Njezin napola narogušeni pogled bio je usmjeren u smjeru kretanja vlaka, a oči su joj bile čvrste ispod oštrih obrva, otvorenih trepavica, gotovo bez treptaja.
Iz svog sjećanja je izvlačila uspomene iz Zagreba, nit po nit, kao iz klupka uredno smotane vune. S Giorgiom je zadnji puta sjedila kao devetnaestogodišnjakinja u maksimirskom perivoju nakon završenog međunarodnog sportskog natjecanja u Zagrebu na kojem su oboje sudjelovali. Kad je toga dana Giorgio odlazio vlakom sa zagrebačkog kolodvora za Milano, ostavio je Klaru suznih očiju, a ona je sa sobom ponijela tek duboki, nikad zaboravljeni, pogled oproštaja. Njegovo očitovanje nježne ljubavi nije u njoj do danas uvenulo. I, evo, nakon tolikih godina, ta uspomena, ta nepreživljena luda ljubav iz maksimirskog perivoja, tjera je ovim usplahirenim vlakom iz Trsta u koji je prije više godina preselila iz Zagreba s mužem za kojega se u međuvremenu udala. S mužem je imala dva sina, sada već odraslih ljudi, sretno upućenih u život. Klara je priznala sebi nekoliko puta da je vrlo sretna sa svojim mužem za kojega se udala, no, zadnji Giorgiov pogled nikada nije mogla zaboraviti. Pratio ju je cijeli život. Ona mu se u dubini svoga duha obraćala i s njim razgovarala, u svojoj nutrini crvenjela se kao šiparica dok ju je tijekom života prožimala njegova ljubav. Giorgio, iako joj je često pisao, doduše na adresu prijateljice, iznosio joj je svoj izljev velike količine ljubavnih riječi, rečenica natopljenih najljepšim sjećanjima na njihove susrete u Zagrebu. Klara je bila sto posto uvjerena da on proživljava iste osjećaje kao i ona, možda još na burniji način. Ona mu je nebrojeno puta započinjala odgovarati na pisma, ali brojna pisma mu nije nikada poslala, jednostavno se nije usudila poslati mu, jer je smatrala da nijedan njezin odgovor ne će uspjeti sažeti sve ono što ona prema njemu osjeća. Nijedna riječ nije bila toliko snažna kao njezin uzdah. Njegova je pisma čuvala na skrovitom mjestu, podalje od očiju muža i djece. Pisma su bila njezina tajna, njezin tron na koji je sjedala po svojoj želji, ona su bila oltar njezine duše na koji je prinosila svoje zastrašujuće velike žrtve ljubavi. Neki puta bi pustila suzu, zatim bi je optočila vlažnim kapcima i čuvala kao svetinju. Vlak je tutnjao, vijugao između brežuljaka, sjekao rijeke i potoke, provlačio se kroz tunele. Klara kao da nije bila na ovom svijetu, nije primjećivala ništa i nikoga pred sobom, niti oko sebe, čak je i kondukteru umjesto vozne karte predala svoju torbicu da je sam pronađe, pregleda i poništi. Mislila je kako su ovi ljudi oko nje bezdušni, neprilagođeni trenutku jedne gospođe koja putuje svom...
- Ah, ah, bolje da ih i ne spominjem, samo mi kvare ugođaj – razmišljala je u sebi.
- Evo, sad i konobar. Što on hoće? Baš je meni do pića ili ića. Sjećam se onog davnog, pradavnog sladoleda u kornetu kada smo jednog predvečerja na Zrinjevcu oboje držali jedan sladoled s jednom kuglom...ah, ah. – Uzdahne glasno. – Ovaj vlak je najgori kojim sam do sada putovala. Tako je spor da se nikad više ne ću s njim voziti. Kako je to bilo zanosno kad smo se Giorgio i ja šetali Zrinjevcem kroz park mirisavog cvijeća po srednjoj stazi ispod visokih platana, on je imao svjetloplavu vestu lijeno prebačenu preko ramena, mirisavu košulju, mirisavu na sebe i svoju zavodljivu put. – sama za sebe obnavljala je uspomene. U kasno poslije podne vlak se zadnjim zahuktalim snagama približavao Milanu. U maglici su se nazirali oni najviši neboderi. Odmah je osjetila da je strujanje zraka sasvim drugačije, neopisivo drugačije. Njezini suputnici su zurili kao slijepci u građevine kao da im one nešto govore, kao da ih pozivaju, te obične betonske ploče ostakljene vlastitom imitacijom sunčevih zraka.
- Gle, ruke mi uzdrhtale. Nikada tako. Srce mi tutnji kao stotinu gričkih topova u sekundi. Koljena klecaju, kao da ih vučem po podu. Hoću li prepoznati Giorgia? Da. Kako da ne! Crna zaglađena kosa, malko uvijena, zabačena udesno s razdjeljkom po lijevoj polutki glave. Kako ga ne bih prepoznala! Oh Bože! Što mi se to događa? – zabrinuto se ispitivala. Kondukter je još jednom prošao pored njezinog sjedala, bacio pogled na nju i prošao. Klara se zamigoljila i upitala samu sebe: - Je li nešto primijetio na meni? Nisam valjda promijenila boju lica od njegovog zadnjeg prolaska? Kako izgledam? Znam, Giorgio se sigurno od našeg zadnjeg susreta još uvijek sjeća moje fizionomije, mojih plavih, dugih uvojaka koje je tako nježno milovao. Uh, obrazi su mi uskiptjeli kao Etna i Vezuv. Konačno! U kolodvoru smo. Ne mogu vjerovati kako danas vlakovi tako sporo voze. Nikada stići. Kako ću mu prići? Kako pozdraviti? Što ću mu najprije reći? Prvi poljubac nakon 43 godine. Sad nije vrijeme za ruž. Bilo bi pubertetski i nekulturno. Ovaj poljubac mora biti onaj prvi. Mora! Mora! Čist i neokaljan.
– Klara se nagnula kroz prozor, tik ispred raskošne kolodvorske zgrade Stazione Centrale, odjednom se zagledala u jednu točku, bolje rečeno, u jedan par očiju. Njegovih crnih očiju! Nije skidala pogled, niti treptala. Za čas mu je bila u naručju. Drhtavim usnama se približila k njemu, čak malo i uspela na prste do njegovih usta. Pogled joj je govorio stotinu priča, kosa neharno lepršala. Ali, njezin stisak Giorgove duge muževne ruke kao da nije ukazivao na dobrodošlicu. Očekivala je da će je svojim snažnim stiskom obujmiti oko struka. Umjesto zagrljaja, lagana kišica je širila razjarujući ozon za puni udah pluća. Giorgio je i dalje stajao prilično miran premda ju je gledao onim nezaboravnim crnim, sad već izblijedjelim, očima.
– Giorgio mio, povijest može početi ispočetka? Počnimo od dana kad sam s tobom slavila svoj 19. rođendan u maksimirskom perivoju. – promrmlja mu u bradu. Giorgio je šutio. Gledao je Claru kao neko čudno biće koje je doletjelo od Niotkuda, a da nije izustio ni riječ. Niti najmanji znak usana na osmijeh nije joj poslao. A Klara mu zagladi, isto kao nekada, njegovu glatku oblu glavu, na kojoj je nekada crna kovrčava kosa plijenila poglede djevojaka, a sada su mu se tek sa strane iznad ušiju nazirala dva pušleka sijedih vlasi. Gledala ga je netremice. On je šutio. Činilo joj se da će tresnuti u plač, da će dobiti slom živaca. Na osjećaj da se nalazi tik uz Giorgia nije mogla obuzdati krajičak usne da joj ne zadrhti. Ta, uz njega je nakon tolikih godina. Sva izbodena žmarcima što su u velikim valovima prolazili kroz njezino uspaljeno tijelo, činilo joj se da će u čas dobiti infarkt.
– Alzheimer. Alzheimer, signora! – progovori mlada žena koja je stajala korak-dva od Giorgia.
– Alzheimer? Kako Alzheimer? Još prije nekoliko dana mi je pisao. – progunđa i potpuno zbunjena pogleda djevojku koja joj izusti ovu zastrašujuću riječ Alzheimer.
– Tko ste Vi, signorina? –
– Figlia! Kći! –
– Kako znate za moj dolazak?
– Otkako je tata obolio, ja sam primala Vaša pisma i odgovarala Vam u tatino ime. – kaže Carolina.
– Kako ste se samo usudili ulaziti u njegovu intimu? –
– Radi Vas, signora Clara, nisam željela da Vaši osjećaji koje ste gajili prema mojem tati zamru u mraku maksimirskog perivoja. Željela sam da Vi živite kad već moj tata to ne može. Zaslužili ste snove.
– Nemogavši vjerovati, Klara jedva priguši grgolj u grlu, zakašlje i duboko uzdahne. Lice joj oblije cijeli slap znoja, pa rukom tek ovlaš prebriše čelo. Osjećala se kao slomljena grana na oluji. Prošlo je 43 godine od njegovih poljubaca u Maksimiru i zadnjeg pogleda iz vlaka na odlasku iz Zagreba, a danas je ponovno uz njega, uz svog Giorgia izgubljenog u slojevima vlastite moždane kore.
Svi troje pođu ruku pod ruku laganim vremešnim korakom niz ulicu.
Postoje dva objašnjenja za ovu nakaradnu komediju od teksta: ili ga je patetični diplomant Pedagoške akademije skinuo s neke koreanske internetske stranice i preveo pomoću Google prevoditelja ili je ovo pisao njegov desetgodišnji unuk za vrijeme velikog odmora u školi. Primjer konstrukcije rečenice: „Giorgio, iako joj je često pisao, doduše na adresu prijateljice, iznosio joj je svoj izljev velike količine ljubavnih riječi, rečenica natopljenih najljepšim sjećanjima na njihove susrete u Zagrebu.“ ili: „Kondukter je još jednom prošao pored njezinog sjedala, bacio pogled na nju i prošao.“ je razina pisanja malog Ivice za Modru lastu. Takvih jadnih i potpuno promašenih rečenica bez smisla i logike ima ovdje na lopate. Ovakvi javno objavljeni tekstovi čista su uvreda zdravom razumu čitatelja i pismenosti, posebno pokojnom književniku Marinkoviću koji se ni kriv ni dužan spominje u imenu ove sprdnje od večernjakovog „nagradnog natječaja“. Kad već pomislim da ima ljudi koji ne mogu napisati lošije neki tekst, pojavi se još lošiji i jadniji. Ima li tome kraja?