Projekcijom novog filma Dalibora Matanića "Majka asfalta" Pula je sinoć vidjela i ono što se naziva pravim festivalskim filmom; konstatacija nema nikakve kvalitativne konotacije, govori tek o drukčijem, sporijem stilu i težoj atmosferi od ostalih dosad prikazanih naslova. Radi se također o filmu koji nas tjera na promišljanje o životu. Posve je u skladu s temom o majci koja uzima sina i napušta muža nakon što on njihov bračni muk jedne predbožićne večeri prelomi time da je ničim izazvan pretuče. Nemajući se gdje skloniti, majka i dijete spavaju u automobilu na parkiralištu šoping centra gdje ih zamjećuje osamljeni zaštitar koji im nudi pomoć.
Nema sumnje da će dio gledatelja i medija zaključiti da se ovdje radi o prvome hrvatskom filmu na aktualnu temu zlostavljanja, međutim to baš nije točno. Mi ne znamo je li zlostavljanje inače bila karakteristika braka glavnih junaka, ili se ono pojavilo kao iznenadni čin očajnika, Matanić nam o tome ne govori. U nastavku se također bavi isključivo vanjskim manifestacijama bračnog brodoloma i atmosferom, pri čemu zna kako kičastim šoping centrima, naglašenim konzumerizmom i božićnim Zagrebom naglašavati muku junakinje. Na žalost, manje je uspješan kada se s razine poetskog treba spustiti na razinu zanimljivosti samih junaka, dijaloga i događaja, odnosno problem je što to vrlo rijetko uopće pokušava činiti. Zato se film puno više pamti po ukupnoj atmosferi nego po likovima unatoč tome što su ih glumci Marija Škaričić, Janko Popović Volarić i Krešimir Mikić (na slici) svojski odradili.
