Slavni slikar Édouard Manet pripadao je bogatoj buržujskoj obitelji čiji su se korijeni mogli pratiti dvjestotinjak godina unazad i čiji su muški članovi bili uglavnom pravnici. Dok mu je i otac, sudac, nastavljao tu dugu obiteljsku tradiciju, sam Édouard nije volio učiti i teško je predvidjeti što bi se dogodilo da je kojim slučajem uspio položiti razredbeni ispit za École navale, mornaričku školu, koju su mu roditelji bili namijenili. Što bi bilo s njegovom umjetničkom karijerom? Bi li je uopće bilo? Manetovi biografi u prošlosti su izražavali određene sumnje glede njegove umjetničke naklonosti. Prema jednoj biografskoj verziji nije iskazivao naročitu naklonost spram umjetnosti, osim što je kao mladić pohađao satove klavira, no prema drugoj, vjerojatnijoj, jedino se želio posvetiti slikarstvu, čemu su se protivili njegovi roditelji. Ipak, zna se da je 1851. krenuo na satove slikanja u atelje tada vrlo cijenjenog slikara Thomasa Couturea. Couture je, da tako kažem, bio slikar svojega vremena – slikao je dopadno te shodno tome i dobro prodavao, što se naročito dojmilo Manetovih roditelja, no on se sam nije slagao s akademizmom svojeg učitelja često ističući da \"slika ono što vidi, a ne ono što bi se drugima svidjelo vidjeti\".
Proglašen skandaloznim
Ako uzmemo u obzir pojedine biografske sumnje glede Manetove umjetničke sklonosti, zasigurno će iznenaditi često citirana Degasova tvrdnja: \"Bio je veći nego što smo mislili\", obrazlažući tvrdnju riječima kako je velika avantura modernog slikarstva počela upravo s Manetom. Édouarda Maneta kao prvog modernista slikarstva vidio je i Matisse rekavši: \"On je bio prvi koji je refleksivno reagirao i tako pojednostavio slikarstvo izražavajući samo ono što je izravno dražilo njegova osjetila\". Manet je bio pripadnik visokog, otmjenog staleža i kao takav iskazivao poštovanje prema tradiciji i prošlosti te, shodno tome, kao slikar nastojao biti priznat od onovremene jedine službene \"institucije\", pariškog Salona – godišnje izložbe živućih umjetnika Pariza. Međutim, njegovo revolucionarno slikarstvo nije nailazilo na razumijevanje i prihvaćanje, naprotiv bio je prezren, a njegovi radovi proglašeni skandaloznima. Tadašnja, buržoaska publika bila je ta koja je odlučivala, kako je govorio njegov dobar prijatelj, pisac Emile Zola, ona je bila \"pokroviteljica svojeg doba\" koja je prihvaćala samo ono što je mogla razumjeti. Sve ostalo – novo, drugačije – nije dolazilo u obzir. Manet je, zahvaljujući svemu što je naučio iz djela velikih majstora kojima se divio poput Goye, Velázqueza i Tiziana, bio ispred svojega vremena. Upravo je potonje okosnica sjajne izložbe \"Manet: Povratak u Veneciju\", postavljene u Duždevoj palači (Palazzo Ducale) na Trgu svetog Marka u Veneciji.
Izložba predstavlja mladog Maneta čije se slike sa samog početka karijere referiraju na utjecaj španjolskih majstora kao i talijanske renesansne umjetnosti te su uz njegova djela izložena i djela slavnih slikara po kojima su nastala. Studiranje i kopiranje djela starih majstora, najčešće u Louvreu, u ono je vrijeme bilo uobičajeno i mnogi su njegovi suvremenici to činili, no rijetko je koji slikar to činio toliko temeljito kao Manet. On je ne samo učio promatrajući po pariškim galerijama i muzejima nego i putujući Europom uzduž i poprijeko u potrazi za remek-djelima svojih slavnih prethodnika. Posjetio je galerije u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Italiji te Španjolskoj. Zanimljiv je utjecaj španjolskog slikarstva na njegovu umjetnost, naročito Velázqueza, čija ga je \"ekonomičnost\" korištenja boja apsolutno zapanjila jer je shvatio da se i sa samo nekoliko tonova može postići snažan intenzitet. Manet je 60-ih godina 19. stoljeća bio apsolutno oduševljen španjolskim autorima i njegov je espanjolizam tada na vrhuncu. Slikareva zaluđenost španjolskim majstorima dostiže svoj vrhunac u njegovu remek-djelu \"Lola de Valence\" iz 1862. na kojem je plesačica Lola prikazana u istom položaju kao i Goyina \"Vojvotkinja od Albe\" iz 1797. godine. No venecijanska izložba otkriva da su na Maneta ipak najveći utjecaj ostavila djela talijanskih majstora poput Lotta, Andree del Sartea, Tintoretta i Tiziana, čije je slike imao prilike proučavati tijekom putovanja po Italiji, naročito za boravaka u Veneciji. Manet prvi put dolazi u Veneciju 1853. u pratnji brata Eugènea. Postoje zapisi iz kojih je vidljivo da tijekom tog posjeta Manet posjećuje današnji Muzej Correr, tadašnju kolekciju Correr vlasnika i osnivača Teodora Correra koja je bila dostupna javnosti. Tu se upoznaje s djelima venecijanskih majstora 16. stoljeća poput Carpaccia (\"Dvije venecijanske gospođe\") i Fracesca Guardia. Također, u Palazzo Ducale, gdje se upravo odvija i ova izložba, tada se nalazio javni sud, ali i čuvena Biblioteca Marciana prepuna prelijepo oslikanih manuskripata koju je zasigurno posjećivao.
Prašina oko Doručka na travi
Drugi Manetov boravak u Veneciji zabilježen je 1874. kada je već bio priznat umjetnik, što vrlo jasno donose tadašnje novine Gazzetta di Venezia. Štoviše, tisak je zabilježio da je \"signore Manet\" odsjeo u luksuznom Grand hotelu sa svojim prijateljem, slikarom Jamesom Tissotom. Dakle, ono po čemu će se pamtiti ova venecijanska izložba jest prvo predstavljanje slavnog slikara u komparaciji s umjetnicima čija su djela, a i oni sami, na njega imali presudan utjecaj. U tom kontekstu izložene su amblematske slike Édouarda Maneta usporedno s remek-djelima velikih talijanskih majstora koja su mu bila inspiracijom. Tako je nemalo iznenađenje publici vidjeti zajedno ulje Vittorea Carpaccia \"Dvije venecijanske gospođe\" iz 1495. koje mu je bilo nadahnuće za njegovu čuvenu sliku \"Balkon\" (1868.-1869.) isto kao i saznati da se remek-djelo \"Doručak na travi\" referira na Tizianovu sliku \"Koncert na otvorenome\" iz 1510. \"Doručak na travi\" podigao je kod onovremene kreposne publike nevjerojatnu prašinu. Naime, tada kao slikarska tema nije bilo prihvatljivo ništa osim uvriježenih, klasičnih, već dobro znanih motiva te je sve ostalo, i među kritikom i među publikom, smatrano \"nečistim prizorom\" ili, još gore, barbarstvom. Upravo je na takav prijam naišla i ova slika iako su kritičari bili totalno zbunjeni kada su shvatili da je za nju Manet kompoziciju preuzeo od Tiziana, odnosno da je \"Doručak na travi\" trebao zapravo biti njegova nova verzija \"Koncerta na otvorenome\", ulja iz 16. stoljeća! Ništa bolje nije prošla ni slika \"Olimpija\" nastala 1863., danas, uz još nekolicinu, glavni reper pariškog Musee d\'Orsay. Izrazito realističan prikaz žene ili možda bolje rečeno ženskog tijela bio je diferencijalno suprotan dotad poznatom koketnom prikazivanju ženskoga tijela kakvo je poznavalo slikarstvo 18. stoljeća. Riječ je o slici koja prikazuje bludnicu koja prima mušterije, kojom je Manet apsolutno prekršio sve onovremene tabue, a za koju je kompoziciju preuzeo, kao što sam već napisala, s Tizianove \"Urbinske Venere\" (1538.). Doista je zanimljivo vidjeti ovako predstavljenog Maneta, slikara kojega šira publika uglavnom poznaje kao impresionista, a rjeđe kao modernista, slikarskog revolucionara, jedinog koji je za svojeg vremena imao \"petlje\" pred zgroženu javnost izložiti golu ženu, od krvi i mesa, takvu kakva ona jest. Danas, kada se na izložbama može vidjeti sve od prepolovljenih krava u formaldehidu, unutrašnjih ljudskih organa i cijelih tijela, bočica punih ljudske krvi, komada kože umjetnika do lubanja optočenih dijamantima, možda se Manetova revolucionarnost nekome i neće učiniti grandioznom. No nemojmo zaboraviti da se do \"Olimpije\" ništa slično u slikarstvu nije dogodilo sve od Rembrandtove \"Bat-Šebe\". A to je bilo 1654. godine!
