"Nekad se u pisanju zaustavim i pogledam tipkovnicu i čisto se začudim nad njom. Samo trideset slova, a toliko je beskonačnih mogućnosti u njima, toliko svjetova i ljudi, dobra i zla, sreće i nesreće. Što god hoćeš, može se napraviti s tih trideset znakova." Tako je u jednom od svojih prvih intervjua istaknula spisateljica Kata Mijić, čitateljima poznata pod svojim spisateljskim pseudonimom Kate Mitchell. Neokrunjena hrvatska kraljica ljubavnih romana, kako su je svojedobno prozvali u Slobodnoj Dalmaciji, u praksi je pokazala što znači iskoristiti mogućnost i vještinu korištenja slova.
Pisati je, naime, počela još u srednjoj školi, a danas su iza nje tisuće stranica ljubavnih romana i priča. Počela ih je objavljivati jos 1999. godine, na nagovor sestre. Majci troje djece zaposlenoj u splitskom kafiću Žbirac nije bilo najlakše naći vremena za pisanje, pa je tako pisala mahom noću, ali koristeći i svaki drugi slobodan trenutak za pisanje. Toj je praksi ostala vjerna sve do danas. Šira javnost kao Kate Mitchell upoznala ju je 2009. godine, kad je objavila svoje prve romane pod tim pseudonimom. Splitska autorica u intervjuu objašnjava zašto joj je ljubav vječna tema, tko su čitateljice ljubavnih romana, kakvi su muški likovi u ljubavnim romanima te koliko su za taj žanr važna imena.
U romanima Kate Mitchell isprepliću se sudbine žena različite životne dobi.
Kojoj se publici obraćate? Što u ljubavnim romanima nalaze mlade žene, a što publika srednje dobi?
– Obraćam se svim ženama. Žene svake životne dobi imaju pravo na ljubav, na ono što su dugo čekale. Za mene je izazov spojiti dvije generacije, jer na taj način spajam iskustvo i neiskustvo, nevinu i zrelu ljubav, jer su te ljubavi tako različite, a ipak slične kao odrazi u ogledalu. Mlade žene mogu pronaći sve izazove prve i velike ljubavi, otkrivanje osjećaja, i vrtloga u kojima se teško snaći u mladenačkoj naivnosti. Žene srednje dobi tu pronalaze vjeru da je ljubav u stanju svladati sve prepreke, i naravno, spoznaju da za ljubav nikada nije kasno.
Muški likovi u vašim romanima skrivaju osjećaje, sve dok ih okolnosti ne natjeraju da se suoče sami sa sobom. Je li i u stvarnosti izražavanje osjećaja najčešći muški problem? Koliko su žene iskrene u izražavanju osjećaja?
– Moram priznati da nije lako ogoliti srce, a muškarcima to doista teško polazi za rukom. Uvriježeno mišljenje da se na taj način otkrivaju slabosti kod njih vodi do neke vrste začahurenosti. Muškarci misle da trebaju biti oličenje snage, jakosti, trebaju biti zaštitnici, a ta njihova uloga postaje sve maglovitija pri otkrivanju osjećaja. Oni će se opirati koliko god je moguće, ali će doći vrijeme kada će početi skidati oklope sa svojeg srca, a najčešće je to u situacijama kada se suoče s mogućim gubitkom voljene osobe. Tada zaboravljaju da su ''muškarci'' i postaju ono što trebaju biti, zaljubljeni muškarci koji se ne srame svojih osjećaja. A jednom kada otkriju svoje osjećaje, tu svoju ljubav čuvaju poput najvećeg blaga, i dokazuju je iz dana u dan. Žene s tim imaju mnogo manje problema. Žene vole srcem, to isto srce ih vodi, i spremne su na sve rizike ''u ime ljubavi.'' One su mnogo iskrenije, jer kad nekom poklone srce, onda toj osobi to žele i dati do znanja. Žene su zaljubljene u ljubav, i za njih ljubav nikada nije samo epizoda, nego cijela serija osjećaja.
Strana imena su zaštitni znak romana Kate Mitchell.
Namjeravate li jednom napisati ljubavni roman s domaćim imenima koji će biti uvjerljiv? Koji su uvjeti za to?
– Da, za sada je to moj zaštitni znak. Mi smo malena država, i kad bih smjestila radnju u bilo koje mjesto, s domaćim imenima, kao da bi se izgubila čar i mogućnost da mašta plovi nekim dalekim i nepreglednim prostranstvima, mističnim i čarobnim mjestima. Osobine koje mogu dati nekom Nicku ili Johnu, teško da bih mogla dati Mati ili Anti. Možda nemam pravo, možda krivnja leži u činjenici da sam i sama odrastala uz američke ljubiće, ali ipak smatram da je važna radnja i da imena nikako nisu od presudne važnosti. Svakako imam namjeru jednom napisati povijesni roman i smjestiti ga u Split i okolicu. Tada će moja lica imati domaća imena, a likovi osobine koje obilježavaju ovaj kraj i bogatu povijest. Dalmacija i njezini običaji izazov su svakom piscu. Ovdje postoje mnoge suprotnosti koje su nespojive i tu ima bezbroj mogućnosti koje već dugo vremena golicaju moju mašu. Zamislite ljubav jednog gradskog gospodina i djevojke iz Zagore? To su dva svijeta između kojih stoje bezbrojne prepreke. Ne mislim na sadašnjost, nego na vrijeme kada se od takvih ljubavi zaziralo, kada se znalo tko gdje pripada. Jednom, nadam se, dokazat ću da ljubav sve pobjeđuje i to na ovim prostorima.
Agata Christie smišljala je zaplete opuštajući se u kadi. Kako Kate Mitchell smišlja zaplete?
– Meni je dovoljna jedna rečenica, bazni događaj, i gotovo da imam cijelu viziju knjige u svojoj glavi. Preostaje mi samo da zamišljenim likovima dam imena i osobine i radnju razvijam pišući. Ne pravim nikakve skice niti su mi potrebne. Dok pišem, kao da gledam te iste likove u nekom zamišljenu filmu i onda samo opisujem ono što vidim u svojoj mašti.
U suvremenim bajkama Kate Mitchell žene su aktivne, odlučne i emancipirane, a ipak čeznu za ljubavlju. Jesu li među likovima vaše prijateljice ili prijatelji iz stvarnog života?
– Žene imaju ulogu koju nisu imale tijekom povijesti i koja im je uskraćena. Moderna žena je aktivna i svjesna svojih kvaliteta, ali to nimalo ne ublažava njezinu glad za ljubavlju. Svi želimo biti voljeni i maske koje nosimo pred vanjskim svijetom skidaju se pred voljenom osobom. Želimo biti voljene sa svim svojim manama i slabostima, ali te iste slabosti ne otkrivamo cijelom svijetu, nego samo osobama do kojih nam je stalo. Ponekad svjesno dam svojim likovima neke osobine osoba koje me okružuju, ali, u većini slučajeva, radnja diktira i karakteristike likova, njihovo ponašanje, i trudim se da moji likovi budu što uvjerljiviji, stvarniji, i raznim kušnjama ih vodim putem koji vodi do konačne i razotkrivene ljubavi.
ODLOMCI IZ ROMANA:
Kate Mitchell, Uvale boli i ljubavi
Kate Mitchell, Uvale boli i ljubavi
