Matejeva kuća nije bila “jedna od najljepših u gradu”, nego najljepša, a njegov grad, često je isticao u razgovoru s prijateljima i znancima, bio je najljepši i pritom je uvijek kao u šali običavao dometnuti: “Nemojte misliti da se šalim, ja to ozbiljno. Što vrijeme više odmiče otkako kuće više nema, sada kada kuća živi još samo u njegovu sjećanju i na fotografiji koju je nekako uspio sačuvati, sve više i sam osjeća da se ne šali, dapače uvjeren je da su grad u kojemu je prije rata živio i njegova kuća doista bili najljepši. Ako ga pitate u kojemu gradu sada živi, reći će da ne zna, odnosno da nije bitno, premda i te kako dobro zna u kojem gradu živi i radi. Na povratku s posla redovito svrati u “svoju” kavanu u kojoj ima čak i “svoj kutak”. U gradu je već stekao i krug prijatelja s kojima gotovo uvijek u razgovoru dođe na red i njegov “najljepši grad” i njegova “najljepša kuća”, ponekad samo u nekoj usputnoj rečenici, a katkad se raspriča da nitko uz njega ne može doći do riječi. Prijatelji već znaju da je u tim trenucima najbolje šutjeti i slušati. Međutim, najčešće ga i ne žele prekidati, jer rado slušaju njegove priče, zapravo snove, ili još bolje priče-snove. Koji je put teško razlučiti što je od ispričanog sanjao, što stvarno doživio, a što je pak plod njegove mašte.
Znam, reći ćete da sam sanjao i nećete mi vjerovati, redoviti je početak njegovih priča, ali otkad su razorili moj grad, moji snovi nisu snovi. Dobro razlikujem ono što sanjam danas od onoga što sam sanjao prije rata. Također, ni moja sadašnja java nije ista kao nekadašnja, predratna. Čim utonem u san, moj se život intenzivno nastavlja i ono što noću proživljavam toliko je stvarno i živo da, probudivši se, i ne pomišljam da sam nešto sanjao. Sve sam to uistinu proživio. Eto, primjerice jučer poslijepodne nakon posla ulazim u svoj novi stan. Za stolom sjede moji roditelji i večeraju u tišini...
Gdje si tako dugo? Više te nismo mogli čekati – reče mi majka.
Nisam mogao prije – uzvratih.
Hajde, pođi gore u sobu. Ona te već dugo čeka – kaže otac.
Tko me čeka? – upitao sam.
Hajde, hajde, nemoj sad... Nije lijepo da te toliko dugo čeka – prekori me otac.
Potrčim stepenicama koje vode u sobu. Bez kucanja upadam unutra. Preplavi me ugodan miris poznatog mi parfema...
Dobra večer! Oprosti što sam zakasnio – reknem.
U sobi tišina. Osvrnem se na sve strane, ali ne vidim nikoga i pomislim da je to njezina igra, da se sakrila.
Hajde, nismo djeca, nema smisla skrivati se. Nisam raspoložen za igru – kažem.
I dalje grobna tišina. Čujem disanje stvari i pokućstva. Dah noćnog lahora hukne kroz otvoren prozor. I tada, znam da mi nećete vjerovati, iznenada mi njezine ruke prekriju oči i jasno čujem poznat mi dragi glas: Pogodi tko je!
Nisam izgovorio njezino ime, nego sam ga od iznenadne sreće vrisnuo i tada, uz strahovit prasak, soba i sve oko mene rasprsnulo se kao mjehur od sapunice, a ja ... ležim ranjen među ruševinama. Ponavljam opet, znam da mi nećete vjerovati ono što ću vam sada reći, ustvari ne bih ni ja vjerovao da mi netko takvo što govori. Doduše, i u meni ponekad proradi crv sumnje, premda dobro znam da se sve to uistinu dogodilo, da sam sve to proživio. Kad kažem da ležim među ruševinama, moram vam reći da sam prije nego se sve oko mene srušilo vidio rušenje svoje kuće i potrčao da je obuhvatim, da je zadržim da se ne sruši, da je spasim, i u jednom trenutku imao sam je u rukama, ali u trenutku se kuća smanjila kao igračka i poput mjehura od sapunice rasprsnula u mojim rukama, a ja, kao što sam već rekao, ležim ranjen među ruševinama. Osjećam strahovitu bol, ali nije to bol kao kad kažete boli me noga, ruka, boli me glava, ne, u tim trenucima ja sam gledao sebe kao nekog drugog koji užasno pati, koji se previja u bolovima, jauče i ne može si pomoći. Ne možete pojmiti što to znači kad osjećaš da ti je svijest, duh, duša ovdje, a tvoje tijelo je tu pred tobom, vidiš ga kao u ogledalu, grči se i previja od bolova, a nemoćan si, jer ruke ne slušaju, nisu tvoje, ništa ne možeš pomaknuti. Ne znam koliko je sve to skupa trajalo, ali došao sam k sebi, vratio sam se u ono tijelo pred sobom i gledam oko sebe: nikoga u blizini nema i tada jasno čujem majčin glas:
Sine, požuri, večera će ti se ohladiti.
Izjurim iz sobe, potrčim niza stube u prostoriju gdje su me čekali roditelji i još sav izvan sebe kažem:
Oprostite što ste tako dugo čekali.
Tek kada sam to izgovorio, otvorile su mi se oči. Tek tada sam uistinu došao k sebi, tek tada vidim, odnosno znam da vidim: upravo sam se vratio s posla, ušao u kuću, u dnevnom boravku nema nikoga, što je i normalno da nema nikoga. Otac mi je, naime, umro još za rata od tuge za srušenom kućom i razorenim gradom, majka je nakon očeve smrti ubrzo psihički oboljela i završila u bolnici gdje se i sada nalazi, moja djevojka Ivana vodi se kao “nestala”. Majku redovito posjećujem, ponekad me prepozna, a katkad me pita tko sam i kako mi je ime, jesam li našeg psa izveo u šetnju, ali bolje da o tome ne pričam. Radije ću vam pričati o jednoj drugoj zgodi koja me na trenutak znade preplaviti srećom, ali zbog koje i padam u depresiju pa se uplašim nisam li možda prolupao kao i mnogi moji prijatelji s kojima sam zajedno ratovao. Kad bih barem znao događaju li se i drugima slične stvari, bilo bi mi lakše, ali nitko mi ništa ne priča, a vidim da i vi samo šutite i slušate, ali neka vam bude. Oprostite, ali ja moram izgovoriti ono što sam naumio, što me muči, jer čini mi se da bi mi se, kad to ne bih izgovorio, nešto strašno dogodilo, da bi se nešto srušilo, rasprsnulo, da bi palo na mene. Eto, prošle nedjelje, kad sam išao na misu, prilazim katedrali kad najednom vidim zvonik, prilazi mi, naginje se prema meni, zastajem, koljena mi klecaju, svakoga časa zvonik će se srušiti na mene, gledam gdje da se sklonim, da se izmaknem, ali ne mogu s mjesta i ... ništa. Sve je trajalo vjerojatno sekundu-dvije i sve je opet na svome mjestu. Polako krećem dalje, ulazim u katedralu i sjedam na svoje uobičajeno mjesto. Za mise često pogledavam u oltarnu sliku, zapravo gledam samo u anđela. U pozadini je nebesko plavetnilo, oči anđela stapaju se s plavetnilom. Odjednom to nije anđeo, već Ivana, moja djevojka, gleda me i smiješi mi se. U prekrasnoj plavoj haljini u plavetnilu neba lebdi i preplavljuje me pogledom, oko nje nekoliko anđela, spuštaju k meni modri sag i Ivana po sagu silazi do mene te klekne uza me.
Evo me, malo sam zakasnila, ne ljutiš se? Znam da se ne ljutiš – tiho mi šapne.
Daj, molim te, tko bi se na tebe mogao ljutiti. Kad stigla da stigla, uvijek me obraduješ – uzvratim sretan.
Znala sam da se nećeš ljutiti.
Htjedoh joj nešto reći, ali ona me prekine:
Čekaj, moram ti ovo ispričati, odmah, da ne zaboravim. Nešto sam čudno i tužno sanjala, tako ležim na livadi pokraj naše rijeke, gledam u čisto i vedro nebo kad najednom iz dubine neba izroni jato bijelih golubova, lete ravno k meni i, kako se približavaju, prekrivaju čitavo nebo, ubrzo ne vidim više ni komadić plavetnila, nada mnom je samo čista bjelina i, tada se usred jata pojavi crna mrlja, zamisli – prepoznajem našu golubicu, pravu pravcatu našu golubicu. Gluha je tišina, čujem samo svoje disanje kad najednom strahoviti prasak, rafali... prostrijeljeni golubovi s neba padaju u rijeku i po livadi oko mene. Tik do mene padne crna golubica, živa je, ali ranjena, dohvatim je i privinem k sebi i ... ne mogu vjerovati, na svoje grudi privijam naše dijete koje plače, pokušavam ga umiriti, ali uzalud, pjevam uspavanku, ljubim ga, igram se njegovim ručicama...
Dragi moji prijatelji, možete zamisliti kako mi je bilo u tom trenutku kad pored sebe začujem nepoznati ženski glas:
Oprostite, gospodine, što vam je? Kako se usuđujete? To je moja ruka.
Kao da sam se probudio iz teškog sna, ne mogu se snaći gdje sam i što se oko mene zbiva. Ugledam ženu koja do mene kleči i gleda me zaprepašteno.
Što vam je, gospodine? Nije vam dobro? – upita me.
Ništa, ništa, sve je u redu, mala nesvjestica, ali prošlo je, oprostite ako sam vas uznemirio, nisam namjerno – uzvratim joj.
Tek tada shvatim gdje se nalazim. U crkvi sam, slušam misu koja upravo završava. Svećenik pjeva “Idite u miru”, vjernici uzvraćaju “Bogu hvala”.
Bogu hvala da sam došao k sebi, pomislio sam. Osjećao sam se kao da me netko pretukao. Nesigurnim korakom izašao sam iz katedrale. Trg je blistao u suncu, ljudi su bezbrižno šetali i razgovarali. Teturajući hodao sam trgom i u jednom trenutku pogledam prema nebu. Jato bijelih golubova lebdjelo je u čistoj modrini. Ne gledam gdje stajem, gledam u bijelo jato ne bih li ugledao nju, našu golubicu, ali nema golubice.
Nema moje Ivane...
Kad je završio priču, nitko od onih koji su ga slušali nije se usudio ništa pitati, ništa reći. On je ispio zadnji gutljaj kave i zagledao se nekud u daljinu i tako ostao ukočen i nijem. Jedan za drugim prijatelji su ustajali od stola i odlazili u tišini. Kao i uvijek, on je ostao sam, zagledan u svoj grad, očekujući da se odnekud pojavi njegova Ivana.
Osim brkanja glagolskih vremena, jer autor se nikako nije mogao odlučiti događa li se nešto sada ili se to dogodilo prije (primjer: "Ne znam koliko je sve to skupa trajalo, ali došao sam k sebi, vratio sam se u ono tijelo pred sobom i gledam oko sebe: nikoga u blizini nema i tada jasno čujem majčin glas:"), glavna primjedba je da priča obiluje jeftinom patetikom koju dobra književnost ne poznaje. U nekom filmu ili drami to bi moglo proći, književnost je ipak - književnost.