Drugi svjetski rat tek je minuo, a već je 1945. u novoj državi Jugoslaviji osnovana KOMZA, čiji su članovi, redom istaknuti muzealci, popisivali umjetnine zatečene na obiteljskim imanjima i u bogatijim građanskim kućama. Vlasnici tih umjetnina bili su po zatvorima, neki i ubijeni, a puno je njih spas potražilo izvan granica zemlje, uglavnom u Europi. “Komzaši” su našli mnoge napuštene umjetnine. Mnoge su bile devastirane, a dio je javno spalila i sama partizanska vojska! KOMZA je tako skupljala, popisivala i kamionima odvozila umjetnine sve do 1948. godine. Jasno da je dio tih umjetnina bio i pokraden. Kad su prije desetak godina kustosica osječke Galerije likovnih umjetnina Jasminka Najcer Sabljak i ravnateljica zavičajnog muzeja Našice Silvija Lučevnjak koncipirale izlagački projekt “Skriveno blago europskog plemstva”, čekao ih je enigmatičan zadatak prikupljanja tog rasutog plemićkog blaga da bi ga se pokazalo svijetu, a s njime i važan dio identiteta Hrvatske u europskom kontekstu.
Prvi su dio posla pokazale izložbom “Obiteljska baština obitelji Pejačević”, pokazanom prvo u svojoj galeriji u Osijeku, a sada i u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, pod pokroviteljstvom predsjednika RH dr. Ive Josipovića. Njihov rad zaslužio je državni orden najviše vrste... A otvorio je cijeli niz tema vezanih za umjetnine hrvatskoga plemstva rasutog po svijetu ili stradalog od osvetničke ruke samo zbog krimena posjedovanja.
Rani izleti u poeziju
Autorice izložbe svojim su dolaskom na otvorenje izložbe u Umjetničkom paviljonu počastili i našički grofovi Ladislav Pejacsevich i njegov sin Markus, koji su iznova povezani s domovinom radi povrata imovine, sada pod drugačijim zakonskim osnovama. Stariji grof Ladislav još se voli titulirati kao grof, dok mladi Markus, bankar, to izbjegava. I oni su žrtve obračuna socijalističke države s kapitalizmom. Oduzete su im šume, zemljišta, dva dvorca u Našicama i umjetnine, među kojima su i portreti dvaju hrvatskih banova koji dolaze iz obitelji Pejačevića – Ladislava i Teodora. Njihovo je umjetničko blago sada izloženo u biranome opsegu. No što je sljedeći izlagački plan autorica izložbe tog blaga?
Sudbina umjetnina plemićkih obitelji pratila je sudbinu tih obitelji, koje su nakon Drugog svjetskog rata nestale s društvene i političke scene na ovim prostorima
– Planiramo sljedeće godine otvoriti u GLUO, a u suradnji s Muzejem Valpovštine iz Valpova, izložbu likovne baštine obitelji baruna Hilleprand von Prandau i grofova Normann-Ehrenfels iz Valpova, a potom za tri do četiri godine Likovnu baštinu grofova Eltz iz Vukovara. Umjetnine iz ostavštine talijanskih knezova Odescalchi već možete pogledati u stalnom postavu Muzeja grada Iloka, a vezano za njih pripremamo i publiciranje studije u izdanju Društva povjesničara umjetnosti i GLUO – kažu Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak.
Pitamo ih koja su najvrednija djela koja će pokazati. Zanimaju nas “kapitalci”, rečeno žargonom trgovaca umjetnina...
– Na ovim se izložbama naglasak ne stavlja na pojedine vrhunske umjetnine (iako ih, dakako, ima!), već na cjelinu zbirke, odnosno fenomen nastanka i povijesnog razvoja umjetničkih kolekcija slavonskoga i srijemskoga plemstva. Pokazali smo dosta vrijednih djela već na izložbi likovne baštine obitelji Pejačević, a uslijedit će također vrlo značajni radovi iz sljedećih kolekcija. Na primjer, u slučaju baštine valpovačkih vlastelina moći ćete vidjeti vrijedne umjetnine austrijskog baroknog slikarstva, potom bidermajera (npr. djela Friedricha Amerlinga) te potom predstavnike hrvatskog slikarstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća (npr. Čikoša-Sesije, Crnčića, Medovića, Melkusa…).
Baština grofova Eltz možda je i najvrednija u kontekstu srednjoeuropskog baroknog i kasnobaroknog slikarstva, sa zastupljenim njemačkim, flamanskim i talijanskim slikarima, no tu nema značajnijih hrvatskih slikara – kažu autorice. “Kapitalci” dolaze i iz fundusa drugih muzeja, a ne samo iz GLUO. U ostavštini obitelji Eltz su brojne mrtve prirode, pejsaži, a dio tih umjetnina izložen je sada u novootvorenom postavu Vukovarskog muzeja u konačno obnovljenom dvorcu Eltz.
Jasno je da izložene umjetnine govore o povijesti hrvatskog, odnosno europskog plemstva. Pejačevići su bili donatori, kolekcionari i mecene likovne umjetnosti, osobito štafelajnoga slikarstva. Opremali su sakralne objekte, oltarske pale, pa i cijele oltare u Virovitici, Našicama, Rumi, Osijeku i Podgoraču. Kao mecene osnivali su zaklade s posebnim računima u bankama za stipendiranje mladih, osobito umjetnika. Školovali su Ljubu Babića početkom 20. stoljeća, a on im je donirao grafičku mapu Ozalj.
– Naravno, sudbina umjetnina plemićkih obitelji pratila je sudbinu tih obitelji, koje su nakon Drugog svjetskog rata nestale s društvene i političke scene na ovim prostorima – kažu naše sugovornice.
– Bili su prisiljeni otići. Sudilo im se u odsutnosti. Kažnjavani su zatvorom i oduzimanjem građanskih prava i cjelokupne imovine. Pejačeviće su optužili da su se stavili na stranu njemačke vojske. Izbjegli su u Španjolsku i Mađarsku. Potkraj 60-ih i 70-ih godina počeli su se vraćati, a 1985. prvi put je to bilo i službeno za 100. rođendan skladateljice Dore Pejačević obilježen u Našicama – govore autorice izložbe o Pejačevićima, čiji su grofovi Ladislav i Markus Pejacsevich i sami sufinancirali izdavanje kataloga-monografije izložbe koja nakon Umjetničkog paviljona nastavlja put u druge galerije u nas, a možda i izvan Hrvatske.
– Kako vi gledate na činjenicu da su im konfiscirane umjetnine, koje potom izlažemo, i još ih zovemo da “blagoslove” tu situaciju? – pitamo Jasminku Najcer Sabljak i Silviju Lučevnjak. Jasno je da su pravna pitanja oko nacionalizacije i povrata imovine izvan njihove kompetencije.
– No, ta je likovna baština već više od 60 godina u fundusima naših muzejskih ustanova i pitanje je profesionalnog i etičkog odnosa prema dijelu nacionalne baštine da se ovo područje do kraja istraži i primjereno prezentira. Postoje brojni dobri primjeri kako se u prezentaciji kulturne baštine mogu pomiriti privatni i javni interesi!
Plemićke su umjetnine nakon Drugog svjetskog rata rijetko izravno dolazile u muzejske ustanove. Jedino je valpovačka grofica Julija Normann osobno predala zbirku svojih umjetnina Muzeju Slavonije.
– Velik je broj umjetničkih djela iz plemićkih zbirki završio u muzejskim ustanovama, no tu veliku količinu pristigle građe nije pratila i odgovarajuća dokumentacija. U najvećem broju slučajeva umjetnine nisu predavali članovi tih obitelji pa je time u startu stručnjacima bio otežan posao na istraživanju tih djela. No, zahvaljujući ponajprije naporima djelatnika spomenute poratne komisije KOMZA osnovane pri tadašnjem Ministarstvu prosvjete, umjetnine su spašene od fizičkog uništenja i predane u naslijeđe budućim generacijama kao prvorazredno svjedočanstvo naše kulturne prošlosti – kažu naše sugovornice.
Danas grofovi Pejačević i svi ostali plemići mogu tražiti povrat umjetnina, ali ih ne mogu vratiti u posjed. Slike moraju ostati u muzejskim ustanovama. Takvi su danas postojeći zakonski propisi.
Pisci više ne idu u arhive
Važan dio baštinjenih plemićkih umjetnina plod je umjetničkog talenta hrvatskih plemkinja. Njihova je djela desetljećima otkupljivao dr. Josip Kovačić, koji je 1988. godine gradu Zagrebu darovao zbirku “Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću”. U različitim su formacijama i opsegu one izlagane i uvijek su izazivale golemo zanimanje publike. “Hrvatske slikarice plemkinje” iz zbirke dr. Kovačića pod kustoskom su palicom prof. Žarke Vujić izlagane u Muzeju za umjetnost i obrt 2002. godine. Tada je 15 tisuća ljudi došlo na izložbu! A prodalo se i 1200 komada kataloga. Izložba je putovala u Trakošćan, Ozalj, Sisak...
Neriješena je kolekcionarska sjena koja je pala na dr. Kovačića zbog nejasne priče o otkupu djela Anke Krizmanić. No ona nema veze s ovom temom, ali ima s činjenicom da plemkinje slikarice zaslužuju naglasak i ovdje, jer su bile zapostavljene na likovnoj sceni. Najpoznatija je među njima Slava Raškaj, a ni Nasta Rojc ne zaostaje za njom. Znalci izdvajaju Veru Nikolić Podrinsku. Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak otkrile su još jednu – Alvinu groficu Pejačević rođ. barunicu Hilleprand von Prandau, koja je sredinom 19. st. vjerojatno pohađala slikarsku školu bečkog umjetnika Carla Rahla. Njezin mali pejsaž danas visi u Umjetničkom paviljonu.
