Nisam vozio brzo. Antonija nije pretrčavala. Gledala je na drugu stranu i mirno hodala, a ja sam mislio da će stati. Udario sam je u desni kuk. Mršava je, ali ostala je na nogama. Pogledala me preplašeno i brzo otrčala. Nije se imalo što učiniti osim prebaciti u prvu i krenuti. Činilo se da joj nije ništa i nije imalo smisla da vičem za njom ili izađem iz auta. Antonija ima dugu bakrenu kosu koju mota u punđe, pletenice i repove. Kada se zaljubila, neko ju je vrijeme pustila da slobodno pada po leđima. On je bio par godina stariji i svakog je dana trčao ispred njene kuće uz more. Isprva ga je viđala slučajno, dok je pila kavu u dvorištu ili sjedila na plaži pred kućom. Poslije je shvatila da je mladić dosljedan u svom ljetnom rasporedu pa ga je počela čekati. Cjepkala je dane u iščekivanja tih par sekundi kad bi se našla uz šljunčani putić. Nije trebalo dugo da i on zapazi crvenokosu djevojku i njihova je veza počela. Prvo pogledom, zatim osmijehom, onda i pozdravima. Nakon desetak dana zamolio ju je čašu vode, a onda je sat vremena sjedio u njenom dvorištu. Antonijina baka gledala je krišom kroz sjenoviti prozor stare prizemnice i ispitivala lice mladića koji se naginje prema njenoj unuci.
Bilo je to nekoliko mjeseci nakon našeg sudara. Baka mi je priču prenijela umećući među rečenice treperave strepnje za unuku. Sjedili smo u njihovom dvorištu, a ispred nas se prelijevalo more. Baka je uzdahom označila kraj priče kad je Antonija otvorila dvorišna vrata i nasmiješila se. Jagodice su joj se popele pod oči.
– Ajme, skužaj, Martine, kasnija je bus. Kad si doša? – Evo ima po ure. Nema veze, baka mi je pravila društvo – rekao sam. Baka me prijateljski potapšala po leđima i ušla u kuću.
– Daj da te poljubim, što si tu sija i pušeš se ka neka čunka – smijala mi se Antonija i cmoknula me u oba obraza čvrsto, zvučno. Vedrina je glavna oznaka njezina karaktera. Iako se iza vječnog optimizma često krije intelektualna pličina, Antonija je tada još bila premlada da joj zamjerim. Povukao sam je za bakreni rep koji se ljuljao do polovice leđa. – Narasla ti je kosa, mala. Moji posjeti su tada već bili normalna stvar. Prvi put kad sam svratio, nije me odmah prepoznala. Odmahnula je rukom na moje isprike zbog prometne nezgode i uvukla me u dvorište. Pokazala je na plastični stolac i odskakutala u kuhinju po kekse i sok. Nisam se ni snašao, a već sam joj pomagao promijeniti slavinu iza kuće. Čučali smo jedno do drugoga kao da smo skupa rasli, iako smo još bili stranci. Bio sam dosta stariji od nje, ali nije smetalo. Zvala me na druženja i ja sam dolazio. Pili smo, jeli, kupali se ispred njene kuće. Ispitivala me o mom životu daleko od otoka, pričali smo o filmovima i knjigama, rugali se ljudima iz mjesta. Postali smo prijatelji i uživao sam u tim opuštenim poslijepodnevima. Činilo bi mi se da je moj život u Zagrebu nešto umjetno, teško i preozbiljno.
– Aj, pričaj što ima gori – rekla je i naherila glavu kao pseto. – Ma ništa, što će bit, gužva, posa – odgovorio sam. – A ti? Baka mi govori da se udaješ. – A je li? Ma neću odma, nije priša. Oš nešto poist? – skočila je s teme. Prenaglio sam.
– Ma je, neću. Neš mi reć što ima nova? – A što bi bilo, vidiš li ti di ja živin? – cerekala se. Tražila je da joj pričam o svojim zabavama i prijateljima gore. Bila je znatiželjna i jednostavna kao dijete. Svog dečka nije spominjala. – Oš se vratit brzo? – pitala me dok sam zatvarao vrata za sobom. I jesam, vratio sam se još par puta. Dok se nije udala. Baka je spakirala dva stara kufera, sjela na trajekt i uplatila boravak u staračkom domu. Unuka i njezin trkač napunili su kućicu s troje balave djece, presitne da bih se ja znao ponašati oko njih. Antonija mi se javljala preko poruka, ali sve rjeđe. A kad sam poslije desetak godina stigao na otok da pokopam oca, nije ni nazvala da mi izrazi sućut.
– Jesi čuja za Antoniju? – pitala me mater jednog dana za ručkom. Spustio sam žlicu u prazan tanjur.
– Što? Ne znam ništa o njoj već neko vrime. – Eno je u gradu u bolnici, slomljena su joj tri rebra i nos, sva je modra. Priča se da ju je onaj njen pribija živu.
– Molim? – pogledao sam mater koja je počela kupiti suđe sa stola. – E. Ne znam, nije mi se činija takav. A vrag bi zna što će bit š njima – mahala je glavom, negodujući.
– Ajme meni... a di su dica? – pitao sam. – U njegove matere, ja mislin. On je sam doli u babinoj kući. A vidila sam ga neki dan da trči uz more ka da mu je šesnaest. Stina od čovika. E, što’š. Nisam nikad govorila š njim, svih ovih godina kako je tu – rekla je i otišla u kuhinju.
– Možda bi joj se triba javit! – čuo sam kako mi dovikuje. Sjedio sam za stolom i preslagivao papirnatu salvetu kraj tanjura. Natočio sam si čašu vina, popio i otišao malo prileći. Prije dva dana mi je mater javila da je umrla Antonijina baka i da bi htjela da odem s njom na sprovod. Ići ću. Žena mi je bila draga. Groblje je puno suhog cvijeća, a po betonskim pločama sunčaju se gušteri. Mater me drži pod ruku i vučem je prema kapelici na vrhu brežuljka. Čim pregazimo prag, primijetim Antonijinu kosu pored otvorenog lijesa. Smotala ju je u nekakav čvor na zatiljku, ali je bakrena i sjajna kao što je pamtim. Polako prilazimo i još joj ne vidim lice. Tresu joj se leđa, a vani je pakao.
– Antonija, ža mi je – kažem i stavim joj ruku na rame. Okreće se. Kad joj ugledam lice, zbunim se. Stara je. Oči su joj upale u mlohavu kožu, a usne izgledaju kao dvije drhtave crte ispod nosa. Plače. – Umrla je baka, Martine – reče kroz jecaj.
– Ža mi je – ponovim i pogledam u otvoren lijes. Draga, mrtva žena. Dok moja mater grli Antoniju, gledam u pod. Nisam trebao dolaziti. Da sam znao da je otvoren lijes, ne bih došao. Ipak pogledam baku još jedanput.
– Martine – čujem Antonijin glas i okrenem se opet prema tom licu. Prilazi mi preblizu, hvata me za podlakticu i privlači k sebi.
– Pribija me. Jesi zna? – šapne. Osjetim vrućinu u obrazima. Nema se tu više što učiniti.
– Je, čuja sam nešto. – Skoro me ubija. Prid dicon. Šutim. – Ništa, aj’ ti, aj’ – konačno kaže i potapša me po leđima. Tako me pozdravljala i njezina baka, pomislim. Stojim na šljunku pred kapelicom i čekam mater da krenemo doma. Možda još stignem uhvatiti trajekt.
Odlično napisano!