Sjede za stolom na balkonu nezavršene jednokatnice i jedu smokve.
Predvečerje je i nebo je boje fleke plavca na stolnjaku.
On ustane od stola i priđe ogradi balkona.
Rukama se osloni na ogradu.
Zagleda se u more i susjedni otočić koji šljašti u daljini kao diskokugla.
“Kako je dosadno“, reče.
“A kako je tek vruće“, reče ona.
“Hoćemo li prošetati?“
“Ma, ne znam...“
“A da...“, zausti.
Ona zgrabi smokvu iz zdjele i zavitla je preko ograde.
Njen je otac započeo zidati tu kuću na najstrmijem mogućem mjestu na otoku i, kada biste nešto bacili preko ograde, znali biste gdje je to završilo: u sivozelenom draču, na polurazrušenom suhozidu ili u moru.
“Šta da?“
“Da se poševimo?“, reče još uvijek netremice zureći u more i taj otočić u daljini.
Ona zijevne pa promrmlja: “Ma, ne da mi se…“
“A da prošetamo?“
“Jučer smo se šetali.“
“Danas bismo mogli trčati“, reče.
“Aha, odi pa trči kol’ko te volja“, ona zaškripi metalnim stolcem jer je obje svoje noge odigla na stol.
On teško uzdahne i okrene se.
“Imaš sjemenke smokve na sisi… Na lijevoj.”
Ona spusti pogled te ostade zagledana u sisu kao da ju vidi prvi put u životu.
“Bože, šta ću sad?“ reče zabrinutim tonom.
“Da ga nazovem i pitam?“
“Mogao bi.“
On ode u sobu po svoj mobitel.
“Daj mi njegov broj.“
“Ne znam ga napamet. Daj, pliz, donesi moj mob iz sobe.”
On učini to.
Ona krene skrolati imenikom.
“Ne znam je li pod b ili pod g“, promrmlja.
On tek odmahne glavom.
Ona zastane pa reče: „Dovraga.“
“Šta je bilo?“
Ona ljutito odbaci mobitel na stol koji prokliza plastičnim bijelim nadstolnjakom, ali se ipak zaustavi na samom rubu.
“Čuješ, šta je bilo?“
Ona prstima prođe kroz svoju dugu od sunca i soli svenulu kosu.
“Ma, opet nema signala... Joj, bože, poludjet ću ovdje.“
Zatim zgrabi najveću smokvu u zdjeli i bijesno je raspolovi dugačkim noktom palca.
On se tupo zapilji u tu sočnu, rasklopljenu smokvu u njenoj ruci.
Zatim tek opet teško uzdahne.
“Haj’mo se barem okupati. Poludjet ćemo od vrućine”, predloži joj.
Ona reče: “Dovraga, idemo.”
Spuštaju se strmom i zavojitom stazom koja vodi do dijela obale na kojem su se nekoć davno kupali magarci, ali kad su napokon stigli, shvate da od mora nije ostalo ništa.
Osim mirisa algi.
“Bože, je li ovo moguće?”, on reče.
Ona izvadi bocu plavca iz pletene torbe i potegne gutljaj, a zatim pripali cigaretu pa sjedne na stijenu pokraj bakine fotelje koju je prošlo ljeto uglavila tu između stijena. Međutim, ovog je ljeta iz fotelje izrasla smokva.
“A gle nam mulić”, reče mu. “Sad glumi suhozid, hihi...”
“A gle ježeva i zvjezdača. Na stotine ih je.”
Ona naglo ustane te se zagleda u nešto.
“Čije je ono… tijelo?”, reče.
“Kakvo tijelo?”
“Pogledaj tamo desno, nešto leži do pola uronjeno u pijesku kod livade posidonije. Je li posrijedi tijelo ili mi se tek pričinjava?”
On se popne na mulić koji je sagradio njen otac.
“Dovraga, izgleda da je.”
“Tijelo?”
“Je, tijelo je”, reče.
“Bože, moramo pozvati policiju.”
“Daj vidi ima li ovdje signala.”
Ona izvadi mobitel iz torbe i odmakne se u stranu.
“Bože…”, zajeca. “U pičku materinu!”, vikne. “Ja ću ovdje poludjet!”
On skoči s mulića na pijesak, ali utonu kao sidro u nj, i to do brade.
Što?, tek pomisli.
Šokiran događajem, ostade nijemo zirkati širom raširenih očiju lijevo-desno.
Ona priđe muliću te se zbunjeno stade ogledavati oko sebe.
“Ljubavi”, tiho ga zazove. “Ljubavi”, kaže glasnije.
Onda napokon spazi svoju ljubav što viri iz pijeska kao grdobina.
“Isusebože!”, ciknu te odskoči u stranu. “Šta to izvodiš? Jesi li poludio! Hoćeš da mi stane srce!”
On tek užasnut i očiju punih suza nemoćno zuri u nju.
Ona se baci na koljena te ga stade otkopavati.
“Bože, kako si uspio ovako propasti?”, reče plačući u sutonu. “Kako si…”, ali njene se riječi utope u huku nabujalog i zapjenjenog mora koje odasvud divlje nadire prema njihovom otoku.
On. Ona. On. Ona. On. Ona. On. Ona. On. Ona. On. Ona. On. Ona. On: "Kako je dosadno..."