1.
Tako je izgledalo na televiziji: usplahiren glas spikera, uznemireni ljudi, a on gleda vijesti kao da ondje nisu njegovi roditelji, kao da mu tamo nije rodna kuća. Lovi po rubovima ekrana ono što se ne vidi, čega nema, pita se naglas koja je to ulica, koji dio sela, tko je taj koji daje izjavu i nabraja što je izgubio u nekoliko sati poplave. Noć prije govorio je roditeljima da se pokupe i odu iz Gunje, da će ih on, sestra i brat dočekati u Drenovcima i dovesti u Zagreb.
– Ne brinite se. To je samo malo vode po dvorištu – odgovarali su na poziv da napuste kuću.
I oni su im povjerovali. Vjerovali su im dok nisu čuli da su oko pola noći mlađi i spretniji susjedi, koji su, ako ustreba, mogli biti od pomoći, otišli s djecom. Zbog djece. Sad je bilo kasno.
– Možda smo, ipak, trebali odmah krenuti po njih? – okrivljavali su se dok su objašnjavali Francin, gošći iz Bostona, ono što se vidi i čuje na televiziji. Ona se zatekla u Zagrebu na proputovanju i žena ju je pozvala na ručak da bi razgovarale o njezinu dijelu istraživanja slobodnog vremena i raspodjele kućanskih poslova. Ali to nije više mogla biti tema dok su drugim očima gledali izravna javljanja s poplavljenog područja, nasip i rijeku, vatrogasce, uplašene životinje, uspaničene muškarce i žene, zbunjenu djecu.
Poslije poplave, kad je sve prošlo, majka je zaključila da je baš zadovoljna što tu noć nisu otišli iz kuće, da je vidjela dokle voda može narasti. Prepričavala je kako su čamcem nju i oca izvukli s balkona a da “nisu ni noge smočili”. Otac bi odgovorio da je mogao bez toga, u njegovu je glasu bilo gorčine, bijesa, jetkosti i samosažaljenja. Uostalom, on je bio taj koji je u tri sata nakon ponoći otvorio kućna vrata da izvidi situaciju, htio je saznati što pritišće kuću, što to bruji i nadolazi. On je bio taj koji je, ipak, smočio noge bježeći iz hodnika s majkom na kat pred ledenom i bistrom vodom. Njihova fotografija na naslovnici dnevnih novina bit će prilog svemu što voda s obiteljskim uspomenama i svinjama odnese iz dvorišta.
Dok su naizmjence s Francin mijenjali mjesto od kauča i televizije do stola i jela, dječaci bi se pojavili na vratima, uljudno pozdravili i brzo nestali u svojoj sobi.
– Tako su visoki. Krasni su – rekla je s iskrenim divljenjem.
Pohvalila je i njihov engleski, ali njih nije bilo da je čuju. Volio bi da su se zadržali u razgovoru, htio im je reći ostanite malo, sjedite, ali mu se činilo da bi to bilo uzaludno i neprilično. Onda su ispratili gošću iz Amerike. Došla je obučena sportski, u tenisicama, i bez obzira na godine odlučna da će sama, kod vas se u bilo koje doba dana smije kretati bez straha, propješačiti od Novog Zagreba do hotela Dubrovnik. Kad je otišla, ugasili su televiziju. Odjednom je sve zamrlo i nestalo. Kao da su se vijesti koje su maloprije slušali događale nekom drugom.
– Idemo na Bundek – viknuli su jedno drugom, što je kao pozdrav zazvonilo iznad njihovih glava.
2.
Lunapark Madi svake se godine smjesti pokraj brda u Sloboštini: ono je izmišljeno, napravljeno na ulazu u naselje i različita su nagađanja što mu je stvarna uloga i zadatak, a za naselje se nekako podrazumijeva da je građeno za stanovnike. I to bi moglo biti točno i dovoljno. Ali lunapark: odakle dolazi i kome još treba? Djeci? Na rubu naselja izgledalo je kao da je već prošao daleko uzbudljivija mjesta, gradove i zemlje, a sad posljednjim snagama žmirka i na trenutak žustro zavrti nekoliko rijetkih letača na ringišpilu. Odveze dijete u električnom autu do prvog sudara, koje ono preživi i traži da mu roditelji kupe novi žeton.
Na povratku s Bundeka, u predvečerje, stigli su nadomak benzinske crpke. Lunapark je svijetlio vrteći se s ponekim dječjim vriskom. A onda je započelo nešto kao loš film, nešto što je proizvelo rečenice koje nisu u vezi s onim što se vidi. Iz obližnje su šikare ispala dvojica s maskama na licu. Izgledali su kao došljaci iz lunaparka koji su zabunom promašili metu i s nožem (jedan) i s pištoljem (drugi) u ruci završili na blagajni benzinske. Je li to šala koju ne razumiju? Pljačkaši su s maskama na licu, iz daljine, izgledali kao (visoki?) mršavi dječaci koji se igraju na pogrešnu mjestu i samo su došli nekoga uplašiti, zbuniti.
Nisu bili sigurni što se događa. Što trebaju učiniti? Zatekli su se u nečemu opasnom i neodređenom. Ni krivi ni dužni. Uhvatio je ženu za ruku i ponovio nekoliko puta: Sad se polako okreni i trči. Okreni se i trči. Ona nije mogla da ne pita zašto, ali nije stala, trčala je. Ona nije odoljela da ne ponovi zašto, ali nije stala, trčala je.
3.
Rotirka na krovu crnoga policijskog auta bljeskala je na njihovim licima kad su ih razdvojili i počeli odvojeno ispitivati. Nakon nekoliko odgovora, počeli su se izražavati kao svjedoci onoga što, zapravo, nisu vidjeli, što nisu znali, što su samo pretpostavljali. Možda se to tako radi, mislili su. Inspektor je hodao gore-dolje od vrata do blagajne, od blagajne do vrata, kredom crtao po podu i ispitivao ih, po redu, kako se što dogodilo? Policijska službenica zabilježila je izjavu
blagajnice koja je prijetila i psovala, jebote, nema novca, što hoćete, nema novca, kao da su maskirani lopovi upravo sad upali i prijete joj da otvori blagajnu i preda utržak.
– Hoćete li ih uhvatiti? – pitala je na kraju njegova žena.
– Tko zna – rekao je inspektor. – Ako im je ovo prvi put, sigurno nije i posljednji.
– Kako ćemo znati? – slegli su ramenima.
– Teško je reći – odgovorio je inspektor drugim glasom, koji kao da nije imao veze s događajem.
*
Sve je nakon toga trebalo biti rutina. Hitna je došla po blagajnika kojeg su pljačkaši prisilili da legne na pod i miruje. On je bio blijed i samo je šutio. Ni glasa nije bilo od njega. Blagajnica je izjavila, tako je zapisano, da joj ne treba liječnička pomoć. Oni su kao svjedoci dali svoju adresu, broj telefona i rečeno im je da će ih, ako bude trebalo, pozvati da dopune izjavu. Inspektor je na kraju dometnuo, da kad su već iz kvarta, jesu li prepoznali napadače? Ali nije dočekao da se ispetljaju iz njihova “i da”, “i ne” odgovora. Da, jesu iz naselja, ali kako bi oni znali napadače? Što su sad oni sumnjivi?
– Bude li trebalo, pozvat ćemo vas! – naglasili su, u jedan glas, još jedanput inspektor i policijska službenica.
Zazvučalo im je to kao prijetnja. Požurili su u stan da sinovima ispričaju što im se dogodilo na putu od jezera do doma. Noć je pala i na čudan način sad im se sve činilo odvojeno i jasno: ugašeni lunapark, opustošena benzinska, nepogrešiv rad semafora, zvuk automobila, stabla i livada, šetač sa psom, prolaznici i putnici koji nahrupe iz lokalnog autobusa, siromašne svjetiljke uperene prema pločniku da ne zagađuju svemir.
– Dečki, znate što nam se dogodilo – doviknuli su s vrata. – Dečki, znate što nam se dogodilo! – vikali su spuštajući se u dnevni boravak.
Nitko im nije odgovorio, svjetla su bila pogašena. U stanu nije bilo ni traga bilo čije prisutnosti. Nije ih bilo. Izišli su van, očito su već otišli.
– Nije li malo prerano? – pitali su se međusobno. – Kako to da nas nisu čekali? Kome ćemo sad sve ispričati što nam se dogodilo?
Imali su osjećaj da su i sami opljačkani, iznevjereni. Imali su osjećaj praznine i napuštenosti. Imali su osjećaj kao da ni njih više nema.
