Iako još uvijek ima milijune obožavatelja, kada nekome spomenete “Uvod u anatomiju” pogledat će vas s podsmijehom i upitati: “Zar to stvarno još uvijek igra”? I ne samo što igra, već je prošle godine ta serija preuzela titulu najdugovječnije medicinske drame dosad emitirane na televiziji – gledamo je već dobrih šesnaest godina. A na to će ovi elitisti s početka teksta možda promrmljati nešto o trash-televiziji, sapunicama i narugati se pitanjem: “Tko to još uvijek gleda”? E pa, prvih nekoliko epizoda nove, sedamnaeste sezone “Uvoda u anatomiju” prosječno gleda oko pet milijuna gledatelja, i to samo u SAD-u. Ostatak svijeta, koji se više ili manje ilegalno kači na streamove kako bi nahranio svoju dugogodišnju ovisnost, nećemo ni spominjati. Pogrešno bi bilo stoga ovoj višestruko nagrađivanoj seriji pristupiti snobovski i svisoka, odbaciti je kao šund – jer “Uvod u anatomiju” je, bez ikakva preuveličavanja, blistava predvodnica revolucije američke televizije.
Tijekom svih ovih godina uspjela je promijeniti gotovo cijelu glumačku postavu, gotovo bez zamjerki, a njeni likovi su, istina, do sada preživjeli sve katastrofe koje su ikada mogle pogoditi jednu bolničku ustanovu. Zaista, kako to da itko više želi raditi u ukletoj bolnici u kojoj se svake godine dogodi jedna talačka kriza, uragan, požar, poplava, teroristički incident, pad aviona i hakerski napad uz pozadinsku glazbu desetaka i desetaka ljubavnih brodoloma? U najnovijoj je, sedamnaestoj sezoni, koja je počela krajem prošle godine (a šuška se da bi mogla biti i posljednja), sada došao red i na jednu stvarnu katastrofu – COVID-19. Nažalost, moramo priznati, kada se bavila izmišljenim kataklizmama, serija “Uvod u anatomiju” bila nam je puno draža razbibriga.
U kaosu koji trenutačno vlada SAD-om, počevši od strahovlade predsjednika na odlasku Donalda Trumpa, preko pokreta Black Lives Matter i pandemije koronavirusa, koja je obične ljude podijelila na idiote i “covidiote”, serija je odlučila svoj gargantuanski kulturni utjecaj još jače usmjeriti na edukaciju zatucanog gledateljstva. No pritom prekršivši svoje dosadašnje, a i opće filmsko pravilo – ne kaži, nego pokaži.
“Uvod u anatomiju”, unatoč svojim sapuničastim kvalitetama, oduvijek i jest zapravo bila na glasu kao iznimno socijalno angažirana TV serija. Od samih početaka rušila je stereotipe i pomicala granice, otvarajući sa svakom sezonom goruća društvena pitanja iz protekle godine. U malo kojoj američkoj, a kamoli još medicinskoj seriji mogli smo vidjeti takav obračun s klasnim pitanjem u okrutnom kapitalističkom grotlu, u kojem ljudi sami sebi čupaju zube i umiru na ulicama zbog nedostupnosti zdravstvene skrbi. Jer, znamo, svima dostupno zdravstveno osiguranje značilo bi ostvarenje zlog pandana američkog sna, velike američke noćne more – socijalističke kataklizme. Dovelo je to i našu naslovnu junakinju Meredith Grey gotovo do otkaza u jednoj od prethodnih sezona, kada je krivotvorila dokumentaciju za zdravstveno osiguranje maloljetnoj ilegalnoj imigrantici iz Južne Amerike. Takvim su fikcionalnim, ali i za američko društvo itekako stvarnim narativima, suptilno i moćno, kako to samo može pop-kultura, potkopavali napore svite Donalda Trumpa, koji je baš nekad u to vrijeme počeo gradnju svog famoznog zida. Shonda Rhimes, genijalni um iza ove i tuceta drugih popularnih serija, hvaljena je često i zbog svog beskompromisnog stava o “slijepom castingu”. Odnosno, odluke da se likovima unaprijed u scenariju ne određuje rasa, već da se glumci biraju prema sposobnosti da određeni lik oživotvore. Dovelo je to do jednog od “najšarenijih” postava neke TV serije – pogotovo ranih 2000-ih kada je počela s emitiranjem.
Ta je serija oduvijek bila i prvakinja na fronti LGBTIQ i ženskih prava, jedan od prvih televizijskih programa u kojima su se seksualna orijentacija i rodno određenje uzimali takoreći zdravo za gotovo, odnosno, od njih se nije radila drama. Zaplete nije činilo to što su neki likovi gay ili biseksualni, već su tretirani i prikazivani na jednak način kao i oni koji imaju heteroseksualne veze. I to sa svim svojim usponima, padovima i ponekad, naravno, telenovelastim problemima poput “imam egzistencijalnu krizu nakon što je moja lezbijska partnerica i majka mog djeteta izgubila nogu u stravičnoj avionskoj nesreći u kojoj su poginuli svi naši prijatelji, uključujući i oca našeg spomenutog djeteta”. Žensko pitanje u “Uvodu” također nikada nije dovedeno u pitanje – ženski likovi te serije ama baš uvijek davali su nam do znanja da žene mogu imati sve. I briljantnu karijeru i uzbudljiv romantični i seksualni život pa i čopor djece – naravno, ako to žele. Pravi liječnici često, doduše, ismijavaju ovu seriju – tko još ima snage za vrući seks u sobi za dežurne nakon maratonske operacije – ali “Uvod u anatomiju” ionako ne puca na apsolutni realizam pa ga po tome ne treba ni suditi.
A kao što smo spomenuli, u posljednjoj sezoni od angažirane postala je žestoko aktivistička serija. I dok je to u jednu ruku hvalevrijedan i izrazito društveno odgovoran potez, njeni tvorci kao da su se uspjeli izgubiti u svojoj vlastitoj borbi. Ne krivimo ih – u državi čiji je donedavni predsjednik odbijao nositi masku i predlagao da srčano potegnete iz boce dezinficijensa kako biste se izborili protiv koronavirusa, možda i treba staviti naglasak na nadljudske napore koje ulažu zdravstveni radnici u ovoj situaciji. A dok vani tutnje prosvjedi protiv stvarne i sustavne rasne diskriminacije u zemlji izgrađenoj na robovskom radu, suludo bi bilo zanemariti rasni ključ u seriji.
No čini se da je zanemaren onaj najvažniji aspekt zbog kojeg ljudi, nemojmo se zavaravati, zaista vole gledati sapunice. A to nije da bismo dobili desetke minuta dugačka predavanja o rasnoj nejednakosti i društvenoj odgovornosti, kakvima pribjegava ova sezona. Gledamo ih da barem na pola sata pobjegnemo od vlastite stvarnosti u fantastičan i bajkovit svijet u kojem je sve moguće, svi uvijek izgledaju savršeno i svaka se kriza može sretno okončati. Sudeći po komentarima gledatelja, ova sezona, iako još nije gotova, nije baš dobro sjela publici. Možda jer je kriza ovog puta stvarna i mi je živimo, a kraj joj se tek slabašno nazire.
