“Pad Olimpa” primjer je akcijskog filma koji djeluje kao kompilacija istovjetnih scena i motiva iz daleko boljih filmova. To govori da treba hrabrosti za napraviti ovakav film koji je napravljen gotovo citat po citat. Zapravo, takav postupak – osobito s obzirom na to da je redatelj Antoine Fuqua (“The Replacement Killers”, “The Training Day”) – ne zahtijeva nužno hrabrost, on može biti i posljedica posvemašnje ignorancije. A ignorancije i lakonskog odnosa u ovom filmu ima na svim stranama.
Prvi je, istodobno najiritantniji, onaj politički. Film uzdiže Sjevernu Koreju na razinu toliko karikaturalno opakog neprijatelja kakve susrećemo u filmovima u kojima zemlju (čitajte: Ameriku) napadaju izvanzemaljci. Doduše, film pokušava upiranje prostom u Sjevernu Koreju malo relativizirati time što je glavni neprijatelj zapravo čovjek koji službeno kao nije povezan sa službenom sjevernokorejskom politikom, ali to je samo formalno opravdanje filmašima pred obilježavanjem jedne nacije kao zločinačke skupine koja napadne i zauzme Bijelu kuću. Pritom uzimaju predsjednika za taoca, a njegova sina pokušavaju pronaći skrivenog negdje između zidova zgrade. No slučajno su tu zatekne bivši agent iz predsjednikove pratnje, koji je maknut nakon pogibije predsjednikove supruge, i on sada ima priliku pokazati da su ga prerano otpisali.
U dozlaboga predvidljivoj priči prepoznaju se elementi “Umri muški”, “Brzine”, “Pod opsadom”, “Dana nezavisnosti”, ali ima nešto u tonu što mu ide u prilog. Naime, iako inferioran svim nabrojenim filmovima, “Pad Olimpa” ima nešto od djetinje naivnosti i blesavosti i barem ne gnjavi scenama u čiju pompoznost, uvjerljivost i snagu ni sam redatelj očito ne vjeruje, već gleda kako da se elegantno izvuče i privede priču kraju. Ipak, patetični propagandistički karakter siguran je pokazatelj da ovakve filmove ne treba uzimati baš toliko nevino i naivno bezazleno (kao glupu kinozabavu) kako se nekomu može činiti.
Ocjena: 2,5/5
