Prekjučer je pozvonila Marica. Prva susjeda. Vidjela sam je s balkona. Izvadila sam prste skupljene oko pikavog balčaka iz zemlje i kaktus se ponovno strovalio. Prastari mamin. Ovo je drugo presađivanje od kad je nema i još je bolnije od prvog. Spuštajući se prema vratima, otrla sam dlanove o traperice pa se zagledala u njih. Zemlja se zavukla u ubode i urezotine još ih više razotkrivajući. Trebala bih nositi rukavice, ostale su jedne vrtlarske od starog, ali što kad i nije stvar u kaktusu. Srednji se prst u zadnje vrijeme krivio rapidno, ali ne lučno, nego kao da svakom od susjednih zglobova ponovno odustaje od samog sebe. Sličio je grbavoj grani i bilo bi mi to možda i zabavno da ga i ostali prsti nisu slijedili i da su grane bile lišene boli.
Marica je stajala na vratima u gumenim čizmama. Sjetila sam se crno-bijelih fotografija koje mi je njezina kći pokazala dok smo bile klinke – Marica s frizurom iz ranih sedamdesetih u glokn minjoli: prva slika na kojoj stoji u visokim čizmama na petu i druga na kojoj bosonoga sjedi na podu. Ostala su mi urezana mršava koljena koja su virila iz te slike na kojoj je one čizme zagrlila rukama. Reklama za obuću Astra.
Sad mi je došla reći da je umro susjed iz slijepe ulice koja se veže za našu i da ona skuplja novac za vijenac od svih nas. Tog sam čovjeka zapravo vidjela svega nekoliko puta. Prepoznavala sam ga po ženi s kojom bih ga srela jednom u nekoliko godina. Nju sam pak viđala često i samu, zaustavila bi me raspitujući se o starcima, a onda se i ne slušajući odgovor odmah nadovezivala s: "A moj Danko..." i znala sam o njemu i da skuplja marke i da uzgaja golubove i koje ga boljke muče, sve dok ona nije prva otišla od one zlokobne, a sad joj se, "blago u gospodinu", pridružio i on.
Rekla sam: "Marice, računajte sa mnom, jedino sada nemam ništa keša, platite vi za mene, a ja vam donesem sutra."
Jučer mi je doktor rekao da za genetske degenerativne bolesti zapravo i nema lijeka. Vozila sam kući na opasnoj rezervi, ali nisam imala snage boriti se s punjačem benzina; u srednjaku mi je bubnjalo. Možda i jer sam se, računajući na prste, pokušavala sjetiti u kojem sam maminom desetljeću prvi put postala svjesna njenih potpuno izvitoperenih. Doma sam spustila rolete samo da ne vidim onaj svaljeni kaktus.
Jutros sam krenula Marici. Pozvonila sam i neko vrijeme stajala kraj otvorenih vrata. Došla je šepajući iz stražnjeg dijela kuće. Rekla sam: "Nisam vas zaboravila jučer, ali odnio me dan." Rekla je: "Ma kaj ti je, malecka." A onda je rekla: "Znaš, tu tradiciju je tvoj tata započeo." Rekla sam: "Ma dajte." Rekla je: "Da, reko mi je davno, još onda kad je umro Joža, reko je: Marice, vi ste najmlađa, možete gore-dole po brdu, odsad ćete vi skupljati za vijenac od svih nas kad netko ovdje umre. I znaš tvog tatu šarmera, tko bi njega s tim osmijehom odbio."
Gledala sam u njezina krezuba usta. Rekla sam, znam.
Ona je onda rekla: "A ja sad imenujem tebe. Kad ja odem, ti ćeš nastaviti."
Nasmijala sam se i rekla: "Računajte na mene!"
Malo sam onda razmišljala, ali je ipak nisam pozvala gore na balkon da vidi što sam sve posadila u vreću zemlje koju mi je dala nekidan i kako mi nisu niknule one sitne i jako ljute papričice za koje mi je dala i sjeme. Možda kad je bude manje boljela noga. Možda sljedeće godine. Pola sjemena sam sačuvala zamotano u salvetu. A ja kad se nečeg prihvatim, nema majci. Ima ocu.
Doma sam osovila kaktus. Pogledala sam ga zadovoljno i sunula srednjak prema nebu. Per aspera ad astra.
