Moj sin i moja snaha čekali su bebu: planirana trudnoća, trudnički tečaj, porod, koža na kožu, postporođajna briga.
U srcu sam osjećala kao neki propuh: s jedne strane pušu ponos i veselje, s druge struji strah: kako će sve proći i hoće li dijete biti zdravo. Mladi roditelji odbili su dodatne preglede, a ginekologu su zapovjedili neka im ništa ne govori o spolu. Ni oni nikome nisu otkrili jesu li na ultrazvuku vidjeli neke argumente.
Dakle, svi smo čekali. Prije nego što se moj sin vratio iz rađaonice ili gdje je već bio, vijesti nam je poslala rođakinja susjedine prijateljice: zdrav dječak, 3 kg i 600, 54 cm, Apgar 10/10, vaginalni porod, rodilja dobro, pratnja nakratko kolabirala.
Dobila sam prvo unuče i bila sam presretna. Običaj u našem kraju zove se perjana: kad dijete stigne u kuću, susjedi i prijatelji zasipaju dvorište perjem. Dogovore se, organiziraju, prikupljaju materijal i vrebaju djetetov dolazak. Što više perja, veća čast, a na kući netko napiše racak ako je dijete žensko ili gusak ako je muško.
Informacija iz rodilišta nije bila tajna i slova su se plavila već sljedećega jutra. GUSAK, pisalo je. Onda se moj sin, djetetov otac, pojavio s kanticom bijele boje.
– Neću da se spominje djetetov spol! – vikao je, premazujući natpis. – Nema spola, nema spola!
Činilo mi se da je nemoguće ne biti ni muško ni žensko. Pitala sam sina što kad ono bude ciciban, školarac, tinejdžer. Što kad bude uvedeno u popis birača, možda i na kandidacijsku listu, što ako zatreba putovnicu, što ako zasluži diplomu na kojoj se nositelji različito imenuju… Dovršio je bojanje i odgovorio:
– Naučit ćemo ga da to nije važno. Najvažnija je ljubav.
Ušao je u kuću, ne čekajući moju reakciju. Htjela sam pitati na čiju ljubav misli. Htjela sam reći da su mu, evo, susjedi pokazali svoju ljubav, a on, njegov otac, to priječi. I tko zna, očajno sam razmišljala, neće li i bedem podići između njega i svijeta.
Zinula sam, ali iz mene se izvukao samo poluglasni jauk. Sva radost, sav ponos, ishlapjeli su nekud s tim jaukom. Klonula sam na kućni prag.
Sina nije bilo i tko drugi da me nađe nego susjeda! Pljusnula me je po jednom pa po drugom obrazu. Trgla sam se više od zvuka nego od osjeta tih pljuski. Nešto je mrmljala, mogla sam odgovoriti, ali nije mi se govorilo. Buljila sam u izbijeljeni zid kao u sliku svoje tuge i bespomoćnosti. Na podzidu, nisam mogla previdjeti, plave mrlje bile su pomiješane s bijelima. Naravno da je susjeda slijedila moj pogled. Naravno da mi je, iako nepotrebno, pomogla ući u kuću, jer nije mogla otići dok ne utaži znatiželju.
Spuznula sam na trpezarijsku klupu, a ona nas je, u ljekovite svrhe, poslužila žesticom koja je uvijek stajala pri ruci. Široko je razmahnula minijaturnom čašom kao da će se kucnuti pa je vratila na stol. Izjadala sam se, netremice motreći tu ruku s čašicom i kad ju je ponovno stisnula u namjeri da je podigne, dodala sam:
– A perje? Neće valjda zabraniti i perje?
– Ne može, mi smo se već dogovorili! – rekla je, popila i ponovno nalila prije nego što će zapovjediti: – A sad, susjeda, da se kucnemo!
Vjerojatno smo se kucnule. Vjerojatno su prošla dva dana do onog jutra kad su se iza naše ograde zaustavila tri iznajmljena kombi vozila i još nekoliko manjih. U akciji nezapamćeno velike kilaže, naše dvorište, vrt, a djelomice i kuća, prekriveni su guščjim, kokošjim i sličnim perjem. Ponegdje leti jedno osamljeno, a ponegdje su ga cijeli naramci.
I evo me gdje ležim u perju, svjesna svake batrljice, svakog isperka pod glavom, pod rukama, pod trupom i pod nogama. Ništa me ne žulja, samo osjećam to perje i kao da nisam blizu zemlje nego u zraku, na oblacima.
Ovo mi je trebalo, za ovim sam čeznula: da je sve na svome mjestu i da mogu predahnuti.
Ne vidim i ne čujem nikoga, čak ni novorođenče koje se možda budi, konačno u našem domu. Briga za to dijete, kojega god spola bilo, neće nestati, ali napetost je popustila. Predahnjujem.
Možda netko misli da sam izbezumljena, no ni to me nije briga. Sretna sam kao guska u perju. Ili kao gusan, svejedno.
