Mnogi hrvatski pisci žele međunarodni uspjeh. Rado bi svoje knjige čitali u stranim prijevodima, bili bi sretni kada bi dobivali unosne strane nagrade. Posebno bi ih ozarila i činjenica da slavne glumice ili slavni filmski redatelji otkupe prava na ekranizaciju njihovih romana ili priča, pa da se onda njihovi likovi nađu i na platnima brojnih svjetskih kinodvorana. Ne bi imali ništa protiv da se o njihovu životu snimaju dokumentarni filmovi, da ih intervjuiraju novinari najvažnijih svjetskih novina i da pišu operna libreta po vlastitim knjigama, kao i da kazališni ljudi baš njihove romane iskoriste za svoje teatarske projekte. J
edan takav, ugledni svjetski, a u isto vrijeme i izraelski pisac Amos Oz nedavno je u Zagrebu proveo tri noći i nepuna četiri dana. Kako je Oz uspio postati poznati pisac oko kojeg se tuku nakladnici, čije se knjige prodaju u milijunima primjeraka, kojeg podržava i književna kritika, koji je, uostalom, i sveučilišni profesor, ali i jedna od središnjih intelektualnih, pa i političkih osobnosti suvremenog Izraela? Kako je Amos Oz postao literarna zvijezda, a cijeli život piše o nekim, kako on to sam naziva, lokalnim temama, koje, doduše, imaju svjetski značaj jer nisu samo vezane uz naftu i strateški važno Sredozemno more, nego i uz tri važne svjetske religije i njihova sveta mjesta zbog kojih već stoljećima teku potoci krvi svih mogućih nacija, vjera i rasa.
Zašto je Amos Oz postao važna činjenica u brojnim zemljama, kako su njegove knjige prevedena na tridesetak svjetskih jezika, zbog čega ga žele upoznati strani državnici i zbog čega ga cijene i konzultiraju i izraelski političari koje uglavnom osobno poznaje? Dio odgovora vjerojatno se nalazi i u Ozovoj biografiji o kojoj je obilno govorio za zagrebačkog boravka. Tako je otvoreno ispričao da je prezime Klausner promijenio u Oz, što na hebrejskom znači snaga. A snaga mu je i trebala jer je nedugo nakon neobjašnjivog majčinog suicida napustio oca i otišao u kibuc. Ondje je proveo dugih trideset godina i bio disciplinirani farmer koji je tek s vremenom dobio dopuštenje za pisanje u radno vrijeme. U kibucu, čiju ideju hvali do današnjeg dana, Oz se vjenčao s Nily, a zbog astme najmlađeg djeteta, sina Danijela, kibuc je i napustio te se nastanio u pustinjskom, ali slikovitom gradiću Aradu, nedaleko od Sodome i Mrtvog mora.
Tijekom svog burnog života, kada se zamalo i aktivno uključio u politiku i kada je neprestano imao svoje ekskluzivno mišljenje o mogućem suživotu Židova i Palestinaca, a onda i drugih Arapa, Oz je dva puta bio u ratu boreći se protiv arapskih snaga koje su združeno napale Izrael i pokušale ga odgurati u more, zajedno s nasadima maslina, tulipana, datulja, voća... Ako mu domovina bude ponovno ugrožena, Oz će i treći put u rat, poput Jože Horvata 1991. godine, premda je veliki mirotvorac, ali je potpuno svjestan u kojoj regiji živi. Ako ga pitate je li imao književnu tribinu u Egiptu, veli da nije jer je Izrael imao odnose s Mubarakovim Egiptom, ali ti su odnosi bili hladni. Njegovo je životno djelo roman "Priče o ljubavi i tmini", koji je na arapski dala prevesti libanonska obitelj kojoj je sin stradao u Izraelu na džogiranju. Arapski pobunjenici mislili su da je Židov i lakonski ga ubili.
Baš je ovih dana Oz arapsko izdanje "Priča o ljubavi i tmini" poslao palestinskom vođi Barghoutiju koji je osuđen na više doživotnih kazni zatvora zbog ubojstva i ranjavanja Izraelaca i time izazvao buru prosvjeda u Izraelu. Zatvoreniku je napisao da pročita knjigu i pokuša razumjeti kompleksnu priču o Židovima, kako bi se jednog dana mogli naći izvan zatvora i razgovarati o miru. To je za Oza aktivna uloga literature, ne u politici, nego u životu pojedinaca, pa i naroda. I zbog takvih stavova neki ga u Izraelu opetovano nazivaju izdajnikom, dok drugi misle da je savjest židovskoga naroda. A od titule nacionalnog izdajnika do statusa osobe koja je savjest nacije katkad je doista malen korak.
