Prije dvanaest godina Franka Perković Gamulin na Dubrovačkim je ljetnim igrama režirala dramu Tomislava Zajeca "Spašeni" smjestivši je u scenski zahvalan prostor ruševina nekadašnjeg predimenzioniranog hotela Belvedere. Belvedere je i dan-danas zlokobna ruševina, a ovog se puta redateljica prihvatila još zahtjevnijeg posla, i to tragedije Federica Garcije Lorce "Krvava svadba", koja nikada nije bila na repertoaru Igara.
Smjestila ju je, uz bitnu pomoć scenografa Igora Vasiljeva, na Lokrum, čija je ukletost legendarna. Prvi, prozni i realistični dio drame izveden je na ruševinama benediktinskog samostana, uz više nego prigodno javljanje ćuka za koje publika ne zna je li spontano ili inscenirano. Drugi, poetski, u kojem nam se čini da smo zalutali na neko Shakespeareovo prikazanje, preseljen je u obližnji transcendentalni maslinik u kojem se miješaju snovi i java, stvarnost i mašta, premda inicijaciju grubo narušavaju avioni koji slijeću na dubrovački aerodrom.
U Dubrovniku ne možeš uteći od civilizacije ni na Lokrumu, takva nam je karma. Uz dramaturga Gorana Ferčeca, koji je uz redateljicu i adaptirao Lorcin tekst prema davnašnjem prijevodu Ivane Gomez, po kojem je Kosta Spaić radio predstavu u Zagrebačkom dramskom kazalištu (današnjoj Gavelli), najvažniji suradnik Franke Perković Gamulin svakako je karizmatični Mojmir Novaković. Mojmir, kojeg mnogi znaju iz grupa Legen i Kries, idealna je osoba za svojevrsno tradicijsko uglazbljenje Lorcine krvave i u osnovi melodramatične balade o mladenki koja je s vlastite svadbe pobjegla s fatalnim bivšim zaručnikom.
Uz iskusnog lijeričara Ivu Letunića, Novaković je potpisao glazbu za ovu predstavu, u kojoj i ritualni ples sudbinskog nijemog kola (suradnik za scenski pokret je Matija Ferlin) ima važnu ulogu, osobito kada ga pratimo u trilerskoj igri sjena po zidinama napuštenog samostana. Valja istaknuti i oblikovatelja svjetla Elvisa Butkovića, ali i ljude zadužene za ozvučenje te dramaturški opravdane kostime Doris Kristić. A svakako za odlične i nevjerojatno zahtjevne pjevačke nastupe treba pohvaliti cijeli izvedbeni ansambl, iz kojega bih ipak izdvojio Ivu Kraljević kao prevarenu suprugu i Kseniju Marinković kao njezinu majku (a onda i prosjakinju).
Svojom muževnom pojavom, ali i gromkim zapjevom, kao presudni zamašnjak ove glumački snažne predstave nametnuo se Nikola Baće u ulozi fatalnog Leonarda koji je mladu oteo gotovo pa s oltara, bez obzira na posljedice. A upravo u tom Leonardovom postupku u kojem strast pobjeđuje tradicionalne stege i malograđanski moral, bez obzira na cijenu koju netko ipak mora platiti na kraju balade, nalazi se vjerojatno i fitilj koji je zapalio Lorcinu inspiraciju. Kao tvrda mladoženjina majka impresivna je, ali i odveć kontrolirana bila Jadranka Đokić, Luka Knez bio je njezin lakomisleni i ustreptali sin kojeg je izbor žene odveo u propast, dok je Lana Meniga dočarala dvostruku zaručnicu koja je postala odbjegla supruga izgubivši i supruga i bivšeg zaručnika. Snažne su uloge isklesali nezamjenjivi Nikša Butijer kao razočarani otac zaručnice i Tanja Smoje kao brižna sluškinja. Uz Novakovića i Letunića, u predstavi su u ulozi sveprisutnoga kora nastupili i Jelica Čučević, Maro Drobnić, Tonći Đurković, Marko Capor, Tajana Martić, Mara Metković i Vanesa Vidaković Natrlin.
Dubrovačka i Lorcina "Krvava svadba" na gledatelje ostavlja iznimno snažan, težak dojam, pa je i pljesak na drugoj izvedbi bio sramežljiv. Nakon ovakve predstave treba se skriti u vlastite dubine i osjećaje, koje ne želimo, a zapravo i ne možemo podijeliti s drugima.
