Knjigu je objavio nakladnik Corto Literary, a razgovor s autoricom u Uraniji – prostoru kreacije vodila je urednica knjige Diana Matulić. Kazala je kako je riječ o virtuozno pisanom romanu podijeljenom na tri odvojene pripovjedne cjeline, tri priče koje se međusobno uvezuju: kćeri koja nakon nesreće ostaje nepokretna, bez mogućnosti govora i prikovana za bolnički krevet; metaforičkoga sina zarobljenog u tijelu koje ne osjeća svojim, te majke izobličene nasilnim patrijarhatom.
"Pisan je s jedne strane na jedan vrlo klasičan način, s klasičnom strukturom ibsenovske drame u tri čina. Stilski je to jedna čista poezija, a u duši tragedija u onom aristotelovskom smislu riječi, kako ju je on shvaćao, kao najuzvišeniji književni oblik", rekla je Matulić.
Jezik romana toliko je moćan i fluidan, tako širok i nijansiran da je u stanju suočiti se s kompleksnošću svih likova i njihovih složenih odnosa, napomenula je, a ono što ta knjiga prvenstveno donosi je "katarza, iz koje nastaje najuzvišeniji književni oblik od svih, u umjetnosti koja je sposobna transformirati patnju života u jedan novi oblik, i umjetnosti preko koje je možemo pojmiti i transformirati u nešto lijepo - odnosno, proživjeti na način da nam bude lakše - život sam".
Bodrožić je kao ključnu specifičnost toga romana izdvojila to on što donosi tri različite generacijske priče, od kojih su dvije nešto bliže i pripadaju uvjetno rečeno suvremenosti, dok je treći lik - lik majke - generacijski malo stariji i baštini jedan drugačiji kulturološki i sociološki sklop. "Koliko god se na prvu ne čini da te priče ne spadaju zajedno, ja sam ih zamislila kao most, ne samo unutar nekih naših obiteljskih (ne)razumijevanja, nego i unutar generacijskih, a ono što ih povezuje je bol, koja proizlazi iz sve tri priče", kazala je autorica.
U toj je knjizi "pokušala dati glas svima, ili gotovo svima koji se nalaze u toj nekoj maloj čestici koju zovemo obitelj, a koja ima različita iskustva, da bi nekako, kad pogledate priču o zabranama i zaključanosti s tri različite strane, dobili cjelovitu sliku o onome što nas boli i mijenja".
"Što više iskustva imam i u pisanju i u čitanju, sve mi se više čini da (za književnost) zapravo postoji samo jedna motivacija, a to je da si objasnimo zašto se sve oko nas događa baš na način na koji se događa, zašto se osjećamo tako kako se osjećamo, gdje su naše traume, naše boli i naša nadanja", istaknula je. U tom smislu, pisanje za nju predstavlja put prema razumijevanju svijeta i same sebe.
U romanu "Sinovi, kćeri" bavi se transgeneracijskim prenošenjem nasilja kao ključne odlike patrijarhata koja, za razliku od općenitog uvjerenja, ne uništava samo žene, već i muškarce.
"Kad to jednom kao društvo shvatimo, onda postoji mogućnost da drugačije pristupimo našim međuljudskim odnosima", upozorila je autorica. U srcu njezina romana je proširivanje definicije fenomena ženskosti izvan uobičajenog shvaćanja, gdje ona dobiva druge puteve i boje te tako, "kad se nakon prve dvije priče pročita treća, svima postaje jasno zašto živimo tu gdje živimo i zašto nam je tako kako nam je".
Velika tema za sve tri priče je, kako je rekla, tijelo - a osobito "pretenzije na ženska tijela koje onda dovode do deformacije ne samo tijela nego i duha", jer "tijelo je u našem društvu označeno kao nešto što nas određuje; ono može biti blagoslov i prokletstvo, ali zapravo je ono samo tijelo, nije nešto što nas čini potpunima ili što nas opisuje do kraja, niti nam daje sve naše psihičke i duhovne atribute".
S pričom o sindromu zaključanosti u tijelo, koja služi kao "strašna metafora za nepokretnost koja ne mora biti samo tjelesna", želja joj je bila da se, kad ispriča priču, "iako u ovome romanu nema baš puno svjetlosti, njegov kraj odmota u samome čitatelju, tako da on shvati da ipak možda ima još malo vremena i pokretnosti da promijeni svoj vlastiti život".
Također, "Sinovi, kćeri" ujedno je i knjiga o ljubavi, i to ljubavi koje nije moguće proživjeti na slobodan način. "Ideja mi je bila ispričati ljubavnu priču jednog sasvim na prvi pogled običnog para koji to ipak nije, ali ne zato što on to nije, nego zato što su društvene okolnosti takve", rekla je, upozorivši kako "to nije nešto što se događa negdje drugdje, već je to nešto što mi kao društvo prešutno podržavamo ili smatramo da se to nas ne tiče".
Bodrožić, autorica još dva nagrađivana romana, "Hotel Zagorje" (2010.) i "Rupa" (2016.), te tri zbirke pjesama, jedne knjige kratkih priča i jedne slikovnice za djecu, svojim idealnim čitateljem smatra "onoga koji je uvijek na pola": onoga koji joj možda i ne vjeruje do kraja, koji čak i sa zazorom prima njezin roman i ima određenu zadršku, a do kojega unatoč tome njezine riječi nekako pronađu put i pridonesu tome da se on transformira.
"Čini mi se da je to, uz katarzu - a možda je i to dio katarze, postupak koji je idealno napraviti, da nekog odvedete od točke 'a' do točke 'b' i da ga u tom procesu transformirate, da osjeti i spozna nešto što do sada nije", zaključila je autorica.
Ulomke iz romana čitali su glumci Dijana Vidušin, Filip Križan i Ksenija Pajić.
