Andrej Nikolaidis, rođen u Sarajevu 1974. godine, plodni je crnogorski pisac, ali i još plodniji kolumnist i novinar hvaljen od kritike i cijenjen od publike. Dobitnik je nagrade Europske unije za književnost za roman "Sin", nagrade "Meša Selimović" za roman "Mađarska rečenica" i Miroslavljeva jevanđelja za roman "Odlaganje. Parezija". Nedavno mu je sarajevsko-zagrebački Buybook objavio dvodijelni roman "Anomalija", koju urednički potpisuje Kruno Lokotar. U prvom dijelu nazvanom "Toccata", Nikolaidis ispisuje devet u najmanju ruku otkačenih božićno-novogodišnjih priča koje počinju gotovo konvencionalno, a završavaju i više nego groteskno, u surovom sukobu između realizma i nadrealizma, tj. totalnog pomaka u nestvarno i nemoguće. Krajevi priča su, naravno, i više nego tragični, pa raznorodni, vrlo često i povezani Nikolaidisovi literarni junaci završavaju bizarnim smrtima koje se s lakoćom kreću kroz vremenska razdoblja i razne društvene sisteme. Košmarni su to završeci, potpuno u dosluhu s košmarnom stvarnošću u kojoj živimo i to ne samo mi s krhkog neožbukanog jugoistoka Europe nego i čitav današnji svijet u kojem gotovo da i nema dobre vijesti.
Prevladavaju samo one loše i to u neizmjernim količinama. Iako se Nikolaidis poslužio glazbenim rječnikom u konstrukciji svog (anti)romana, meni bi bila priličnija likovna usporedba s maštovitim, ali i proročanskim svijetom jednog samo naoko razbarušenog Salvadora Dalíja. U drugom dijelu te žanrovski doista neukalupljene knjige koja, sasvim sigurno, ima i svojih autobiografskih momenata, nazvanom "Fugue" (ili fuga), Nikolaidis se posvećuje striktnom dnevničkom ritmu. Ali taj je dnevnik krajnje netipičan i potpuno nedokumentaran i uspješno introvertiran i konceptualan do boli. I tu je prisutan strah od totalne civilizacijske apokalipse od koje se prigodna pripovjedačica i kći Dunia pokušavaju spasiti u mirnoj sigurnosti austrijskih Alpi, u kući oko koje kao da postoji neki obrambeni, snažni i nevidljivi, izgleda virtualni bedem. Trenutak je to u kojem više nema interneta ni tiska, televizije ni radija, pa čak ni električne energije... Dakle, trenutak totalne katastrofe i izolacije, ali i trenutak u kojem, uostalom, danas živi popriličan broj ljudi, i to ne samo u zaboravljenim i zanemarenim bespućima Afrike ili Azije nego i usred Europe, u njezinu istočnijem dijelu koji je nevjerojatno opasno blizu ušminkanom i idiličnom srednjoeuropskom miljeu. Stoga je i ovaj Nikolaidisov roman, u kojem se autor ponovno bavi i svim onim bolnim tranzicijskim problemima kriminogenih postjugoslavenskih društava, iznimno aktualan te nas poučava da nam se povijest uvijek vraća i to u gorem obliku jer od nje uporno ne želimo ništa naučiti. To je taj efekt balkansko-mediteransko-panonskog povijesnog bumeranga s kojim se nitko ozbiljno ne želi pozabaviti na dulje staze. Nikolaidis se u ovom romanu uspio i našaliti (i to možda i na svoj račun), ironizirajući rad sveznalačkih komisija koje odokativno i lakonski odobravaju ili ne odobravaju filmske scenarije kako bi se filmski djelatnici domogli zamamnog javnog novca. Pa se obračunao, i to prilično lucidno i upućeno, i s formom braka i stalnih veza, da bi se u sedmoj priči nazvanoj "Ono što je veliko" prilično grubo i bez rukavica očešao i o jedinog našeg književnog nobelovca Ivu Andrića koji je posljednjih mjeseci postao sve kurentnija roba regionalnih pisaca, među kojima je najzvučnije ime svakako Svetislav Basara.
Možda je najbolja baš treća priča nazvana "Tijela", rijetko bizarna, na mahove i iznimno teško probavljiva proza o dva prijatelja, Petru i Pavlu, čija imena i sudbine imaju i snažnu biblijsku simboliku. I Petar i Pavao u svojoj unutarnjoj borbi sa samouništenjem i samoranjavanjem pravi su junaci ovog potpuno disfunkcionalnog doba koje sustavno ukida svaku kompetenciju i hijerarhiju, uporno i energično promičući anarhizam i bratoubilačke, samoubilačke atavističke nagone. Nikolaidis je, naravno, pisac skloniji kontempliranju nego jeftinom zabavljanju svojih čitatelja. I u ovom romanu posegnuo je za esejističkim odlomcima i stankama, napisavši tako knjigu koja se povremeno nalazi na razmeđi beletristike i stručne literature. Za neke je to preporuka, a za neke razlog za ignoriranje zbog kojega neće imati grižnju savjesti.
