Riječka grupa “Moskva” privukla je pozornost jer, osim što je u svojoj demo fazi vidno (tj. čujno) odskakala od konkurencije, za nju se zauzeo lokalni glazbeni “guru” i nekadašnji Urbanov duhovni partner iz Laufera Vlado Simčić Vava. Vava je ujedno producirao pjesmu “Otok” koja u svojih dvanaest minuta trajanja nije ni minutu predugačka, a to se rijetko sreće.
Istom pjesmom završava “Moskvin” debi album “Poligraf” koji se pojavio kad je bend prikupio sasvim dovoljno simpatija za diskografski rad, ali sudeći prema onome što nudi, postavlja se pitanje je li bend sazrio i unutar samoga sebe da posao potpuno obavi kako treba. Naime, ako su uvodna, potencijalno hitoidna pjesma “Ne boli me” i zaključni, uvjetno rečeno art “Otok” dva pola unutar kojih se kreće ovaj pop-bend za (mlade) intelektualce, između ta dva pola ima još puno nerazjašnjenih (nezanimljivih) trenutaka.
Stilski gledano, najproblematičnija su (ničim izazvana) koketiranja heavy metal rifčinama koji na albumu djeluju kao nepročišćeni arheološki zaostaci iz neke prijašnje varijante benda. Ne tvrdim da je Moskva u nekim ranijim fazama bila hard ili gotic bend, nego samo tako djeluje.
No, možda su veći problem autorske oscilacije zbog kojih materijal djeluje neujednačeno. Primjerice, pjesmama tipa “Spavam sama” ne bi smjelo biti mjesta ni na kojem (debitantskom) albumu, a posebno ne uratku koji pokazuje ovakvu ambicioznost, ali i intrigantno sviračko umijeće. Pola ocjene ide isključivo za podršku.
Ocjena: 3,5/5
