Još je 1976. Josip Broz Tito stisnuo ruku Robertu Wilsonu čija je koreografija opere “Einstein na plaži” Philipa Glassa pobrala ovacije na beogradskom BITEF-u. Danas nam to znači da smo nekada imali više smisla za avangardu nego danas kad se ona utapa u banalijama plitkog hiperrealizma. No tu je i dalje koreografski genije Wilson! U Berlinu je upravo pripremio scenski koregrafski “prijevod” Shakespeareovih soneta.
Izbor iz tog sonetnog kanconijera o presudnim godinama piščeva života Wilson je uprizorio oboružan elementima poetike koja ga je učinila slavnim. U njemu, dakako, arhitektura prostora igra ključnu ulogu. Jednako kao i Wilsonu uvijek važno svjetlo da bi snoviđenje prepoznali kao stvarnost!
Gledala sam predstavu/spektakl u srpnju 2009. u Berliner Ensembleu! Lijepo da Vecernji pise o njoj, tj. da je spominje/biljezi; medjutim - steta sto ne pise vise: opsirnije, vjerodojstojnije, zanimljivije... kako predstava zasluzuje! mr.sc. Acija Alfirevic, prof.