Dojam koji sam ostavljala nije bio ni približan onome što sam bila uistinu.
Ja, Guida Broz, rođena devedeset i neke na blogu smušene sestrične. Pod tim sam imenom nevoljena od sebe i preplašena od svijeta pisala lascivne pjesme. U jednoj sam ruci držala svijećnjak a drugom prizivala dosadu jer, negdje sam čitala da se pametni ljudi uglavnom dosađuju. Prije nego sam shvatila život potrošile su me četiri žene, istrošila tri muškarca, a ubila većina ljudi. Broj je velik, a važnosti male. No neke sam i ja ubila, naravno, jer balans je navodno bitan. Posljednja ljubav bolovala je od depresije, njegov odlazak na rehabilitaciju za njega je bio jedini izlaz, za mene izdaja. Dva dana prije njegova povratka provela sam s najboljim prijateljem, ridajući u njegovu zagrljaju. Prije i poslije seksa. Željela sam svoju usamljenost prebaciti nekom ko neće tražiti odgovor. Sram – strah – igra. Tu sam noć svom preporođenom partneru mogla prešutjeti, ali nisam. Izrekla sam je opušteno i glasno. Željela sam barem grč kad već nisam dobila dramu, pjenu na ustima, lupanje šakom u vrata, bilo što. Razočaranje koje je nastupilo nakon njegove prve rečenice nije bilo prolazno, znala sam da će ovdje ostati zauvijek.
Rekla sam: Spavala sam s Mislavom.
Rekao je: Zaljubljena si u njega?
Rekla sam: Nisam.
Onda je rekao: Pa, dobro.
A ja sam rekla: Molim? Opraštaš mi?
Nasmijao se: Uzimanje slobode nije ljubav.
Bjesnila sam: Ni davanje prevelike također. Tvoja promjena je neprivlačna. Tada je iritantno mirno rekao: Ja sam oduvijek bio takav.
Ja sam volio more, ali nisam plivao u njemu jer bi izgledao smiješno s leptirićima boje narančine kore. U jednoj sam ruci držao očale,
a drugom prizivao mišiće i više centimetara. Negdje sam čitao da su dobri frajeri obdareni velikim spolovilom, a ne vokabularom. Inače... ja sam Vladimir Mandrak.
Pod tim sam imenom zadobio ozljede ispod lijevog rebra. Imam kroničnu aritmiju, na agresiju reagiram povlačenjem, vjerujem u odanost bjeloglavog orla, ali to držim u sebi.
U društvu u kojem se krećem vjernost je neprirodna, nametnuta boleština.
Rekla je: Nisi se javljao.
Rekao sam: Dovoljno, pa mi se volimo.
Rekla je: Podrazumijevanje je smrt.
Rekao sam: Sebična si.
A ona je rekla: Bila sam usamljena. Znam, za tvoju zrelost usamljenost je djetinjarija.
Rekao sam: Misliš da je meni bilo lijepo bez tebe?
Rekla je: Sad pričamo o meni, ne želim te takvog. Zašto me ne pitaš ništa o Mislavu?
Rekao sam: Ne zanima me, odlučio sam ti oprostiti. Jasno mi je da se privlačnost dogodi.
Privlačnost? U ime privlačnosti mogla bih pojesti bar pet osoba dnevno i ostati jednako prazna. Ja sam te zavoljela, Vladimire. Zadovoljiti se mogu sama, privlačnost osjetiti prečesto, ali ja sam te zavoljela. Sretna sam što si zadovoljan ovako promijenjen i izbačen iz vlastite kože, ali mene to ne može ispuniti. Fali mi to tebi tako mrsko mistificiranje, krhki su rođeni za obožavanje, inače propadaju, njihova kreativnost polako krepava i počinje smrdjeti, iz njih izlazi samo bijes, očaj i bježanje od vlastite sjene . Svako podrazumijevanje i pretjerano opuštanje ne može me usrećiti. Koji se kurac nadvio nad tobom, donio ti samopouzdanje i uništio svaki drhtaj. Da, zamisli... ja još drhtim. A ti opraštaš meni???
Rekla sam: Nakon dvije godine naši su razgovori bili poput izvješća. Ljudi o kojima si pričao uzeli su onaj dio ushićenja koji je nekad pripadao mom imenu. Velika strast ne dopušta greške.
Rekao je: Strast ubija.
Rekla sam: Moguće, ali mene ubija balans. Trenuci u kojima postaješ manje važan od života trenuci su u kojima prestaje zaljubljenost. Zar si zaista zakinut za osjećaj tuge i bijesa istovremeno?
Rekao je: Još uvijek ne razumijem što ti točno meni predbacuješ i što želiš čuti, pa ti si ta koja si govorila da seks nije važan, da samo sjebani ne mogu čekati na ljubav.
Život je čista provokacija. Nametne ti borbu za opstankom kao viši cilj i tako te odmakne od bitnog. A onda, pred sam kraj, neznanje uzme kao olakotnu okolnost.
Rekla je: Ti želiš ostati, želiš da zaboravimo ovaj rusvaj koji se dogodio i ignoriramo užas koji nosimo ?
Rekao sam: Oduvijek sam samo to želio. Možemo dalje bez vraćanja.
Muškarac kojeg sam ostavljala stajao je nasuprot mene zaklonivši mi sunce. Razvodnio je sva moja očekivanja i povrijedio uzrok. Da bi spasio sebe, nas je smanjio i na kraju poništio. San o vječnom je izigran. Uronjen u svoju veličinu i velikodušnost rastao je obrnuto proporcionalno. Moja je posesivnost kunjala, Vladimirov glas probijao do krvi. Nisam mu mogla oprostiti svoju prevaru.
A mogao bi ovo možda biti i kraći odlomak neke drame u nastajanju, kratka priča svakako nije.