Na početku nekoliko situacija koje sam uočio ili sam im svjedočio posljednjih tjedana, a koje su potaknule ovu temu.
Ispod kritike najnovijeg albuma Iggyja Popa i Stoogesa “Ready To Die”, inače vrlo dobrog albuma koji će uskoro biti promoviran i pred zagrebačkom publikom na predstojećem INmusic festivalu, u Večernjakovu web-izdanju anonimni komentator piše: “Nemam pojma kako netko može slušati te podrtine”.
Odgovor na pitanje jednog poznanika ide li na koncert Johna Lydona u Tvornicu 12. lipnja: “Ma nee, pa koliko je njemu već godina? Je l’ blizu 60?” “Pa kakve to ima veze?”, pitam. “Ne vjerujem u rokere, posebno pankere starije od trideset.”
Na nedavno održanom koncertu Trobecovih krušnih peći, kultnog eksperimentalnog sastava iz 80-ih godina, koji je uskrsnuo u zagrebačkoj Močvari da bi promovirao raskošno izdanje nikada objavljenog albuma iz 1984., čujem razgovor dvoje mlađih posjetitelja: “Super je, možda bi imali šanse i na dulje staze da su mlađi. Ali ovako to pomalo smrdi jer baca na nostalgiju.”
Sigurno ste odmah uhvatili poantu – godine smrde. Uostalom, svi znamo reakcije svaki put kada se Rolling Stonesi okupe za novu turneju: “Što ti starci imaju više za pokazati?”
Zapanjujuće je koliko se godine u rocku doživljavaju kao neugodna i otegotna okolnost, kao da se ne radi o području umjetnosti i zabave, nego o swingerskim klubovima (iako se Beigbeder čudi da stariji od 50 mogu biti toliko odbojni i u tom svijetu). Ta odbojnost prema rockerima 60+ utoliko je čudnija što gotovo svakoga mjeseca imamo nove dokaze o tome da godine u rock-glazbi zapravo nisu nikakva prepreka za stvaranje dobrog sadržaja.
Problem Rolling Stonesa danas nisu njihove godine, nego potrošenost njihovih novih glazbenih ideja. Ali nisu svi takvi. Svjedoci smo da je lani klub 60+ podario neke od najboljih glazbenih albuma. Na gotovo svim relevantnim listama top 10 ili top 20 albuma bili su Bruce Springsteen s “Wrecking Ball” (po Rolling Stoneu album godine), “Tempest” Boba Dylana, “Psychodelic Pill” Neila Younga i Crazy Horsea, “Old Ideas” Leonarda Cohena, “Locked Down” Dr. Johna... Ove godine taj trend nije tako drastično istaknut, ali ako govorimo o “poderotinama” The Stooges, treba istaknuti da “Ready To Die” zvuči kao pravi povratak benda koji s lakoćom (Iggyja i gitare Jamesa Williamsona), tridesetak godina nakon što su snimili svoje najblistavije albume i nakon svega što se u rocku u međuvremenu dogodilo, originalnošću i snagom može otpuhnuti puno mlađe rokerske bendove.
A zašto je tema vjerodostojnosti starih rokera danas aktualnija nego ikad prije? Odgovor na ovo pitanje ne nudi sociologija, to je stvar čiste biologije. Zašto problem starih rokera nije toliko postojao u, na primjer, osamdesetima? Vrlo jednostavno. Nije ih ni bilo! Godine 1980. rock je bio star tek 25 godina (ako za datum rođenja rocka uzimamo glasovitu 1954. kada je Elvis snimio “That’s All Right”). U 80-ima nije ni bilo rokera od 60+ godina; da su u najranijim danima rock’n’rolla zaraženi tim “virusom”, nisu do osamdesetih stigli skucati više od četrdesetak godina, tako da su u to vrijeme, shodno stihu whoovaca “nadam se da ću umrijeti prije nego navršim tridesetu”, zvijezde na pragu ili preko četrdesetih bile ti “umorni starci” u koje danas trpamo generaciju 60+.
U 1990-im smo godinama mogli naučiti neke lekcije; bila je to era kada su glazbeni kroničari, povjesničari i kritičari, pa i publika mogli postati svjesni da stvari nisu gotove kada se čini da jesu. Tih se godina, nakon 80-ih koje su bile tužne za legende iz 1960-ih godina, dogodio cijeli niz “povratničkih” albuma koji su vratili povjerenje da zvijezde, na koje se dotad gledalo kao na milijunaše koji snimaju albume iz dokolice, mogu snimiti albume koji se kvalitetom, sadržajem i originalnošću mogu mjeriti s mladom konkurencijom. Legendarno je kreativno uskrsnuće Dylana s “Time Out Of My Mind” 1997. godine koje traje do danas, a iste je godine i Paul McCartney s “Flaming Pie” pokazao da je prerano otpisan.
Nagodinu će rock imati 60 godina pa je moguće da najstariji rokeri ulaze i u svoje sedamdesete godine. Tako se dobna granica “umornih staraca” u rocku možda pomicala, no čuđenje nad “starcima u rocku” nije nestalo, odnosno godine imaju uloge velikih barijera. I koliko su god i sami (preživjeli) članovi grupe Who prestali vjerovati u želju za umiranjem prije tridesete, ima nešto za što će taj stih ostati vječna markacijska linija, a što je u rocku jako važno. Pitanje poistovjećivanja! Mlada publika naprosto se ne može identificirati s likovima starijim od trideset, premda bi po samoj glazbi vjerojatno i mogli. Naprosto na pozornici ne voli vidjeti vršnjake svojih očeva ili djedova.
Filmaši, na primjer, nemaju tu vrstu problema. Nitko za redatelja starijeg od šezdeset godina neće pitati “što on traži na filmu?”; tako je danas Haneke jednako omiljen kod mladih, srednje i zrele generacije, jednako kao što je svojedobno bio omiljen i Buñuel koji je sa 70 godina snimao svoje najbolje, najšašavije i najmladenačkije filmove (“Diskretni šarm buržoazije”, “Taj mračni predmet želja”).
Rock nije bez vraga nazvan izrazom bunta, a bunt je svojstven mlađoj populaciji. To nije stvar razuma, nego instinkta i taj će prirodni generacijski jaz uvijek postojati. Ali čuđenju da i “poderotine” mogu snimiti dobar ili žestok album ili da na pozornici mogu djelovati izražajno, uzbudljivo i vjerodostojno, doista ne bi smjelo više biti mjesta. Barem otkako je rock napunio 50 godina, više ne vrijedi da je rock-glazba mladih za mlade. Godine nemaju ništa s tim. Kao što kaže Neil Young, “it’s a rockin in the free world”.
