pravo ste ujahali u roman koji ulazi u legendu, zapisao je samouvjereno Kruno Lokotar, urednik romana “Adio kauboju” splitske spisateljice Olje Savičević Ivančević, kad je Algoritam 2010. objavio debitantski roman autorice do tada smatrane “samo” sjajnom pjesnikinjom s jednim izletom u prozu. Nije to bilo uredničko pretjerivanje. Roman u kojem Lokotar nalazi sraz pripovjedačkog talenta usporedivog s Ondaatjeom i Marinkovićem, s filmičnošću kralja špageti vesterna Sergea Leonea, imao je sve kvalitete da preživi status prolazne mode! Osvojio je nagradu t-portala i ni malo simboličnih sto tisuća kuna. Doživio je nekoliko izdanja, preveden je i objavljen vani, a naposljetku “iako primjereniji filmu, negoli kazališnoj sceni” postavljen kao predstava i to kao dramska premijera impozantnog ansambla 58. splitskog ljeta zakazana za 8. kolovoza, kad će redatelj Ivica Buljan gledatelje odvući na Stinice, u bivšu Pomgradovu betonaru, u sjevernoj luci
Buljan: kao da ih poznajem...
Već smo s megahitom Teatra Exit, famoznim “Kaubojima” Saše Anočića, shvatili da kazalište može imati filmski intenzitet i kvalitete filmskog medija, a da ostane dobrim kazalištem. To, međutim, ne obavezuje Ivicu Buljana, iako se njegov redateljski živac lako nosi s dinamikom i dramskom konstrukcijom dostojnom filma.
– Oljin me roman proganja od trenutka kad sam ga pročitao putujući na brodu od Splita u Anconu – govori Buljan – Oduševio me likovima, bojama, zvukovima... Tu se svijet Amarcorda, Davida Lyncha i vesterna stapa u novi, poseban svijet. Pokazalo se i da je fantastično iskustvo rad s Oljom, koja je i dramatizirala roman. Čitali smo doslovno svaku riječ, analizirali sve. Naposljetku su likovi postali glumci. A kad su glumci preuzeli identitet, nastanjujemo ih na Stinice gdje je Aleksandar Denić napravio scenografiju netipičnu za kazalište. Denić je filmaš, radio je “Nismo mi anđeli” i druge znane filmove. I scena predstave “Adio kauboju” izgleda zapravo kao filmski set! Poput prostora nekog imaginarnog vesterna. Uz kostime Ane Savić Gecan, tu dolazi i glazba Darka Rundeka koja mediteranske note povezuje s glazbom iz vesterna, pa dalje na Rundekov način dotiče čak i meksičku glazbu! Okupili smo glumce iz Splita, Zagreba, Beograda i Ljubljane. I roman je objavljen u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, što je prilična rijetkost... – govori redatelj.
Pitamo ga koliko mu je osobno blizak roman koji prati glas najbolje aktualne proze o Splitu. Buljan kaže: – Tu sam rođen! A Olja opisuje mentalitet Splita i njegovih predgrađa, govori o današnjici toga grada. Oduševljava višestranost Oljine proze. Tu su ljudi bez posla, lišeni ekonomske perspektive, a s druge strani emotivni, topli... Bliski su mi, iznimno! Čini mi se da ih poznajem, imam u obitelji, čini mi se da sam rastao s njima – uvjerljiv je Buljan.
Nema sumnje, uhvaćen je u književnu orbitu Olje Savičević Ivančević! Isto se dogodilo i njezinu uredniku Kruni Lokotaru koji na naše pitanje o Olji odgovara rafalnim nabrajanjem njezinih kvaliteta: – Olja je bistra, precizna, pametna! Živahna, duboka, obrazovana, inteligentna!
Lokotar je urednik i male Oljine pjesničke knjižice “Mamasafari (i ostale stvari)” koju je Algoritam objavio u svojoj Biblioteci Na vrh jezika. Knjižica je pravi hit među mlađim Zagrepčanima. Daruju je za rođendane. Očigledno opaska “prvo izdanje” pri dnu stranice gdje je otisnut logo izdavača ima puno pokriće. Očekuje se više izdanja. Kultna knjižica stihova u prozi i premijera na Splitskom ljetu, motivirale su nas da upoznamo autoricu i porazgovaramo s njom. I to prije negoli nas je “Mamasafari” sasvim očarao i zaveo.
Putovanje preko granice
No, Olja je upravo plovila sa svojim suprugom Nikom i kćerkicom Luiđom na malom obiteljskom 8-metarskom brodu “Mala vila” (da, to je tata dao ime brodu, očaran svojom Luiđom). Dopisujemo se mailom. Razgovor o poeziji, miješa se s razgovorom o “Adio kauboju”. Prvo nagrade: knjiga poezije “Kućna pravila” dobila je Kiklopa 2007., zbirka priča “Nasmijati psa” nagradu Prozak 2006., a dobila je i prvu nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista. Nešto je očito jako privlačno kod Olje Savičević Ivančević. To je stvarnost opisana okom koje vidi više i otvara oči drugome.
Trenutačno je doista najpopularnija suvremena hrvatska književnica. Pitamo je što je najvažnije reći o “Mamasafariju”. Što je njezin pjesnički DNK? A što DNK romana? Je li to “putovanje kroz život”? Čije i kakvo? Olja kaže:
– Zbilja ne mislim da sam osobito popularna, nego trenutačno radim puno stvari koje su vidljive. Već na jesen netko drugi će bit zanimljiviji i dobro je da je tako, da se i o književnosti govori. “Mamasafari” je pokušaj da se zahvati nešto od prekomjernog izobilja svijeta i sastavljena je od životnih viškova: od previše sudbine, previše ljubavi ili sreće, previše nesreće. S druge strane važno mi je da te pjesme govore drugim ljudima, jer one i jesu o njima, o nama. I roman i ove pjesme, ako postoji neka poveznica, jesu putovanje preko granice, pritom mislim na nevidljive društvene i osobne granice, kao i na granice žanra, teksta. Uvijek se pitam što ne mogu i što ne smijem i onda “odem” i napravim baš to. Moje me knjige u socijalnom kontekstu užasavaju, barem u onom prvom trenutku izlaska i to mi je znak da sam, kao spisateljica, na dobrom putu – kaže Olja.
U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji (S. Kekezu) svoj pjesnički pristup opisuje kao takav da između poezije i činjenica nema zračnih jastuka. Divno! To govori o poeziji kao o izravnom “uzorku života”. No, zanima nas po čemu je onda to tkivo poetsko... a ne dokumentarno na primjer. Olja tumači: – Zanimalo me dokumentarno prevesti u poetsko, zato pišem pjesme koje su jezično na rubovima raznih žanrova, pjesme reportaže ili pamfleti, izvještaji s lica mjesta.
Željela sam da “Mamasafari” bude knjiga bez tabua, u smislu iskrenosti, bilo da govori o ljubavi ili o ratu, o Istanbulu, susjedstvu, bolnici, ulici. Preuzela sam ulogu nekoga tko izvještava s lica mjesta, ali to radim kroz poeziju.
Jedan mi je poznanik komentirajući, onako usput, ovu zbirku pjesama rekao: nisu ti loše one pričice, ima nešto u njima. To nešto u njima je on sam, deklarirati žanr je najmanje bitno. S druge strane, i kad pišem prozu i kad čitam tuđe knjige i kad razgovaram s ljudima zanima me poetsko u svemu tome – neka lucidnost, a to može biti i duhovitost, jednostavnost. Nisu mi pretjerano bliske prozne knjige koje su prepričani scenariji, ali ni poezija koja je stilska vježba – kaže Olja.
Pitamo je kako se poezija i proza vežu u “Adio kauboju”? Ivica Buljan prevodi ga u scenski jezik, a Rundek mu dodaje glazbeni kontekst. Je li dramski tekst ostao jak kao i roman ocijenjen kao najbolje napisana suvremena splitska proza?
– Poetika “Adio kauboju” je ona ista koju nalazimo u špageti vesternima ili uživo u nekom dalmatinskom predgrađu kad zapeče zvizdan, i nije to lirika koja se svima sviđa – navodi Olja. – Roman “Adio kauboju” je bio moje djelo, a u predstavi su svi važni, ona o svima ovisi i zato je zabavno sudjelovati u tom procesu. Meni nije bio veliki problem prevesti prozu u dramski tekst, otvorena sam za igru, a teatar ima svoja sredstva i svoj način čitanja. Ideja je krenula od Senke Bulić i Ivice Buljana koji su mi se javili prije više od godine dana odlučni u namjeri da naprave predstavu prema “Adio kauboju”. Mnogi su bili sumnjičavi, jer roman je na prvi pogled puno više filmičan, montiran, ne čini se lako prevesti ga na scenu, ali nema nikakve sumnje da Buljan zna što radi, na pozornicu je već postavljao i poeziju i romane, on je pravi čarobnjak, ali i neumoran radnik.
A Rundek je u glazbi spojio Dalmaciju i Meksiko. Nitko drugi nije mogao biti Ned Montgomery, lik vestern-heroja kojeg Rundek tumači, osim Shanea naše mladosti... – kaže Olja.
S Oljinim smo kaubojem očito dobili poseban smjer priče. Koji? – pitamo autoricu. I hoće li Buljan dati isti smjer priči?
– Svatko treba barem jednog kauboja, nekoliko bi bilo idealno. Ne znam jeste li primijetili da su kod Lyncha ili braće Coen kauboji anđeli čuvari?! Kauboji su danas pomalo naivni, ali još najbolji frajeri za koje znamo. A Buljanu sve vjerujem, to je sad novo djelo, novi svijet, ta predstava. Svaki glumac donese svoje, svoj doživljaj lika. Nikad prije nisam srela toliko ljudi koji izgaraju u onom što rade kao u timu ove predstave. Onda se ni ja ne sramim koji put izgorjeti, ne moram se pravit kul, kad ionako nisam – kaže naša sugovornica.
Je li mamasafari izbjeglica? – pitamo autoricu koja dio političke stvarnosti opisuje “omjer između tirkiza i purpura” zbog čega nas zanima je li to samo dizanje političkih boja na pjesničku potenciju? Tirkiz i purpur, to zvuči kao modna tema, ili polit-lirika. Komentirajte vlastitu bačenost u politički svijet. I sebe kao pisca prema polit-temi – kažemo Olji koja kaže:
– Nije izbjeglica, iako može biti i to, mamasafari je žena koja luta ili žena stranac, žena bez obitelji ili doma, putnica, pustolovka. Radi se o više žena, u svakom slučaju. Knjiga je posvećena mojoj majci koja je odrastala u dječjim domovima po raznim gradovima i čija je rodna kuća dvaput izgorjela, u Drugom svjetskom ratu i u prošlom ratu u Bosni. Ne mogu joj vratiti ni zavičaj ni obitelj, ali, evo, mogu napisati nekoliko pjesama. To nju razveseli, a kad je vesela, smije se glasno da se ori cijela ulica. Jednom ću o njoj napisati roman
Svi su moji bili čitatelji
– U prozi i poeziji – nastavlja Olja – mene zanima sudbina određenog čovjeka, a on je kod nas uvijek do grla uronjen u politički kontekst, politika je kod nas upropastila mnoge živote, čitave obitelji, pa i moju. Ipak, moja književnost nikad neće biti u službi mojih političkih uvjerenja. Njih kao javna osoba mogu izreći u intervjuu ili u svojim kolumnama i to je moja dužnost, jasno reći: nacionalizam je zlo, homofobija je zlo, svaka mržnja je zlo, kapitalistički društveni sistem počiva na socijalnoj nepravdi i izrabljivanju. Iako se i iz moje poezije i iz proze daju iščitati takvi stavovi. I ja ih ne bih ni nazvala političkim nego humanističkim – deklarira se Olja – Ja sam pjesnikinja, to je jedna od rijetkih stvari u koje sam sasvim sigurna, to je način na koji od početka doživljavam stvari, neposredno. Možda ću do kraja života pisati samo prozu, ali kao pjesnikinja. Ne kao sveznajući, nego kao začuđeni um.
U mojoj obitelji su više ili manje svi bili ili jesu čitatelji, ali osim jedne tetke u drugom koljenu koja piše za djecu, nitko nije pisao. Ipak, pričali su mi da je moj djed, očev otac, koji je bio vojni pilot, inače Crnogorac, puno više od vojske volio organizirati kulturno-umjetničke priredbe, predstave. Iako je odrastao daleko od njega, kao dijete rastavljenih roditelja, moj stari je zapravo bio isti, obožavao je umjetnost, a i sport, ali to je druga priča... – zaključuje Olja.
