A ... koliko dugo smo bili zajedno?"
„Ukupno pet godina, tri smo hodali pa se oženili."
„Pretpostavljam da djece nemamo. Mislim, bila bi tu da ih imamo?"
„Nemamo, nemamo, iako smo taman radili na tome", vragolanski sam se nasmiješio, u čemu me nije slijedila nego je sramežljivo pogledala u pod. No svejedno sam nastavio.
„I dobro nam je išlo", nastavio sam prvi put tijekom ovog višesatnog razgovora u šaljivom tonu. Ona međutim nije podigla pogled nego je nastavila zuriti preda se i opet mi je djelovala tako strano, kao i na početku razgovora. No, nisam se dao pokolebati, htio sam iskoristiti ovaj trenutak kad je napetost malko splasnula, barem meni, da nastavimo razgovor i kažem joj sve što mi se motalo po glavi posljednjih nekoliko dana dok sam čekao da se dovoljno oporavi kako bih mogao razgovarati s njom.
Želeći spasiti situaciju, počeo sam objašnjavati
„Gle, ja sam tvoj muž i..."
„Znam, rekao si mi već deset puta da si mi muž...", prvi put je ljutito odgovorila. Isprva me opušteno ispitivala bezvezarije, gdje radim, što sam studirao, što volim i slične stvari o kojima ljudi pričaju na prvom spoju. Zatim smo počeli pričati o našem braku, isprva također o bezveznim stvarima, kakav auto i stan imamo, kakvi su nam bili svatovi, tko su nam kumovi i slično. Kad smo došli do intimnijih stvari, sve više se povlačila u sebe, a ova moja lakonska, ali benevolentna konstatacija da nam je pravljenje djece dobro išlo čini se da joj je ipak bila previše. Na trenutke sam zaboravljao da sam joj stranac i da se moram tako i ponašati.
Još jednom smo zašutjeli. Svatko se zadubio u svoje misli. Tišinu su ometali jedino nejasni glasovi koji su se čuli iz bolničkog hodnika. Opet su me počele okupirati teške misli. Na dan kada se onaj idiot zabio u nju autom ljutnja se u meni izmjenjivala s tugom, a pogodio me i osjećaj krivnje. Da ju nisam noć prije iznervirao, ujutro bi možda bila odmornija i fokusiranija na vožnju pa bi ga uspjela izbjeći. Bio je rođendan njezine majke i umjesto da joj se pridružim u čestitarskom pohodu, zapeo sam nakon treninga s dečkima na pivu.
„Ništa ti nije važno!"
Duboko sam uzdahnuo.
„Baš ništa, ništa!", čas je šaptala, čas vikala.
Svađali smo se do ponoći i onda u tišini legli u krevet. Čuo sam je da se vrti čitavu noć i poželio sam se ispričati, ali nisam. Iako, možda bi bilo isto, nije ona bila kriva za sudar, luđak ju je spucao direktno u vrata. Zračni jastuk bio je sasvim krvav. Stakla je bilo posvuda. Kleknuo sam i plakao. Samo da preživi!
Prije nego me pustio da razgovaram s njom, liječnik me upozorio da je zbog udarca u glavu u prometnoj nesreći izgubila dio pamćenja, koliko je uspio ustanoviti otprilike posljednjih pet godina, i da me neće prepoznati kada me vidi. To me prestravilo. No, razmišljajući o tome pomislio sam da je sve ovo možda ustvari dobra prilika da ponovno krenemo od nule. Mislim, nije da nam je brak bio loš, ali nije bio ni nešto posebno. Voljeli smo se i poštovali, ali smo se bili nekako uljuljkali u sve to i pomalo su nam u životu počinjale u prvi plan dolaziti neke druge stvari, a ne mi jedno drugome. Tako se moglo dogoditi da ostanem s dečkima na pivu umjesto da odem na rođendan njezinoj majci, iako sam znao da joj je to jako važno. Ona je nakon posla sve češće ostajala kod svojih sve do kasno navečer. Sada smo mogli ponovno graditi vezu ispočetka.
„Kako smo se upoznali?", prekinula je moje razmišljanje očito se oporavivši od nedavne strašne spoznaje.
Zaustio sam. Da joj kažem istinu? Ili da malo uljepšam? Mogao bih joj čak i slagati, ona se toga ionako ne sjeća. Ne, to nije dobar način da se započne ova nova stara veza.
„Bio sam u kafiću s društvom. Ti si došla sa svojim. Prišla vam je jedna moja poznanica koju sam upitao tko je ova zgodna mala, na što me ona odmah pogurnula prema tebi i počeli smo pričati, zezati se... i dogovorili kavu... i tako..."
„Aha", rekla je kratko glumeći zadovoljstvo odgovorom.
Požalio sam odmah što sam naš prvi susret ispričao tako prozaično, kao da na satu povijesti prepričavam da su se Churchill i Staljin sastali 1942. i dogovorili kavu... Vjerojatno nije zadovoljna, očekivala je nešto mnogo romantičnije. A i bilo je romantično. Samo ne znam ja to tako prepričati.
„Na kavi smo se našli odmah sutradan, nismo gubili vrijeme", pokušavao sam iskupiti idiotski prepričan prvi susret.
Ništa nije odgovorila. Možda si je mislila „kako sam samo zaglibila s ovim majmunom".
„Donio sam ti nešto", izvadio sam iz torbe njezin omiljeni šal samo da prekinem neugodnu šutnju koja je ponovno prijetila da paralizira naš razgovor. Bio je to šal koji sam joj poklonio za naše prvo Valentinovo. Pogledala ga je, ali joj crte lica nisu odale da je ugledala dragu stvar.
I dok je ona ogledala i mirisala šal, razmišljao sam o putu koji ponovno moramo prijeći. Upoznavati se, udvarati, prilagoditi jedno drugom... U tih pet godina koliko smo bili zajedno prošli smo mnogo toga, o čemu do sada nisam razmišljao jer nije bilo potrebe za tim. Sve je teklo svojim tokom i mi smo mu se prepuštali. Što ako ovaj put negdje nešto zapne? Najgori scenarij, o kojem sam se bojao i razmišljati, bio je da ona odluči započeti novi život kao da ovih pet godina – dakle i mene – uopće nije bilo? Za nju ih, ustvari, i nije bilo budući da ih se ne sjeća.
Mučilo me to. Iznerviran takvim mislima upitao sam liječnika, nakon što mi je rekao da me se neće sjećati, kako je zaboravila baš posljednjih pet godina života, baš to vrijeme u kojem sam se ja pojavio u njezinom životu. On je dobronamjerno kratko odgovorio
„Znate, u ovim trenucima je najvažnije da se sve funkcije mozga dobro oporavljaju, a izgubljeni dio pamćenja najmanji je problem."
Nisam bio zadovoljan odgovorom, ustrajao sam na objašnjenju.
„Gledajte, ona pati od retrogradne posttraumatske amnezije, čiji intenzitet ovisi o jačini i mjestu udarca u glavu. Kod nje je bio takav da je prouzročio gubitak pamćenja koji obuhvaća razdoblje koje obuhvaća. I to je to."
Da, njemu je to to, a meni bi to moglo promijeniti život. No, odustao sam od daljnjeg ispitivanja jer sam uvidio da mi odgovor na pitanje koje me mučilo može mi dati samo – ona.
Ako odluči nastaviti život kao da naše veze nikad nije bilo, počet će ponovno izlaziti, upoznavati nove ljude i za nju ću možda biti samo jedan od potencijalnih. Čime ću je ponovno osvojiti? Kroz pet godina naše veze izašao sam iz svih uzusa muškarca koji mora osvajati žene. Opustio sam se. Mislio sam da mi te sposobnosti više neće trebati. A sada sam možda opet na ledu. Kao svojevrsna samoobrana od takvih misli, pomišljao sam na opciju da si i ja nađem drugu. Ako ona nema obaveza prema meni, nemam ni ja prema njoj. Nitko mi neće zamjeriti...
„Volim te, ne želim te izgubiti!", pogledao sam je pomalo očajno i promucao samo da otjeram misli koje su mi se motale po glavi.
Podigla je pogled, oraspoložila lice i stavila šal oko vrata praveći se da nije dobro čula što sam rekao.
„Sviđa mi se šal. Kako mi stoji?"
„Odlično. Spremna si za izlazak. Naravno, sa mnom."
Uspio sam joj izmamiti osmijeh.
Ova priča je već objavljena prije par tjedana, a nije toliko dobra da je se objavi dva puta... :)