Miriše jutro, “Šareni snovi”, “Život je igra”, “Ti si moje more”, “Moj veseljko”, “Telefon zvoni”, “Sve te vodilo k meni”, “Ulice vole ritam”, “Ti si moja bubamara”... Razigrani su to nazivi slika i art printeva riječke akademske umjetnice Mirne Sišul, koja je svojim djelima u dvadesetak godina stvaralaštva spajala različite umjetniče forme – slikarstvo, uređenje interijera i modni dizajn. Čim se pojavila na sceni, privukla je pozornost ljubitelja umjetnosti, a njezin umjetnički studio u Strossmayerovoj 15A u Rijeci postao je važna adresa u gradu. Dok stvara, Mirna voli slušati glazbu.
– Glazba mi je veliki pokretač, inspiracija za svaki posao i inspiracija u slikarstvu. To je dobra vibra bez koje se ne započinje dan. Inspirira me tako da često po slikama ispisujem stihove meni dragih pjesama koje slušam dok stvaram. Pišem o sitnicama koje su se dogodile tijekom dana, ispisujem stihove koji su mi dragi. Baš volim tu kombinaciju slike i riječi! Mogu reći da su to slikopriče. Što volim slušati? Pa, slušam svašta, Juru Stublića, Rundeka, Arsena, Yu grupu, Johnnyja Casha, Whitesnake... – otkriva nam. Kad smo već kod nabrajanja, koji su joj, zanima nas, uzori u slikarstvu? Vasko Lipovac, Đuro Seder, Edo Murtić, Julije Knifer i Vojo Radoičić. Uzor su joj, dodaje, i suvremeni umjetnici koji žive od umjetnosti – Milan Marin, Neno Mikulić, Nataša Bezić, Tisja Kljaković Braić, Hrvoje Marko Peruzović, Saša Jantolek, Bojan Šumonja, Tea Bičić, Elvis Berton...
Mirna je rođena u Rijeci. Kako je bilo odrastati u tom gradu 80-ih godina?
– Divno (smije se). Djetinjstvo mi je bilo veselo i razigrano. Moji roditelji, brat i ja živjeli smo s bakom i djedom u 60 kvadrata. Bila je gužva, ali normalno za to vrijeme. Imam lijepa sjećanja na školu, prijatelje, nismo se prebrojavali ni isticali. Svi smo nekako slično živjeli, jednako smo imali i nemali – kaže.
Kao djevojčica voljela je crtati. To su, veli, bili dječji crteži puni detalja, boja, dječjih likova, ljuljački, klackalica... jedan veliki đumbus.
– Nije to bilo ništa posebno dobro, ali satima sam uživala igrajući se bojicama i flomasterima. Na kraju osnovne škole trebalo je odlučiti u koju srednju školu ići. I baš te godine otvorila se Škola primijenjene umjetnosti u Rijeci. Iako je mama predlagala da upišem gimnaziju, moja odluka je bila ili Škola primijenjene umjetnosti ili – ništa. Tako je i bilo, upisala sam tu školu i bila polaznica prve generacije. Puno smo praktično radili, stvarali, puno toga korisnog naučili i stvorili – prisjeća se. Nakon mature upisala se na Akademiju primijenjenih umjetnosti. Tada je to u Rijeci još bio Filozofski fakultet, smjer slikarstva.
– Tijekom studija pohodila sam mnoge kolonije, slikarske izložbe i natjecanja te sam zapravo odmah počela dobivati i priznanja kritičara i povjesničara umjetnosti koji bi bili u povjerenstvima na takvim manifestacijama. Prva nagrada dogodila se davne 1999. godine, i svaka sljedeća davala mi je veliku motivaciju da sam na dobrom putu i da nastavim dalje. Radovi su bili u mom stilu, apstraktni s dozom figuracije. Već tada razvila sam svoj stil i način slikanja koji me prati i danas. Nakon završene Akademije polagano su mi se slagale kockice u glavi i počela sam sve više slikati. Znala sam – to je bilo to! Slikarstvom sam došla do svog kreativnog svijeta i još sam, evo, tu. U osnovi volim dječji crtež. To se provlači kroz sve moje radove. U slikanju koristim ponajviše platna, nešto manje drvene podloge, a ponekad druge materijale, daske, odnosno čitave komade namještaja kada radim na intervenciji slikarstvom u interijeru. Tehnika mi je akril na platnu ili akril na drvenoj podlozi. To znači da je akrilna boja osnovni medij kojim nastaju moja djela. Akril kao boja vrlo je zahvalan, brže se suši od ulja i nema intenzivnog mirisa koji smeta svima oko vas. No osim akrila kombiniram i druge slikarske medije – ugljen, olovka, kaširanje, tj. kolažiranje novinskog papira, unaprijed pripremljenih printeva, slova i slično. U postupku nastajanja djela naknadno oduzimam bijelom bojom kako bih stvarala željene oblike koji su mi u tom trenutku inspiracija. Često kombiniram različite materijale, isječke iz novina, printeve. Volim boje, vedrinu, igru kontrasta, bjelinu na slici. Promišljam i o lijepim stvarima koje život nosi, o pozitivnim učincima života, a vjerujem da odatle dolazi i pozitivnost na slikama. Kod mene drukčije ne bi išlo. Što se motiva tiče, najopćenitija podjela bila bi na apstrakciju, tj. potez kista, cvjetne motive, zatim motive lica, obitelji i ljubavi. Tu su još i tema dječje sreće, morske priče, serija tekstura i boja te minimalizam – opisuje Mirna.
Izlagala je na pedesetak samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dvije su ostavile poseban trag. Prva je izložba na Mljetu u Goveđarima 2013. godine.
– Moj suprug Marin i ja došli smo večer prije na Mljet, bio je mrkli mrak. A stigli smo u malo mjesto Goveđari u unutrašnjosti otoka, s nekoliko kamenih kuća i puno više ruševina. Nisam mogla zamisliti ono što će nas dočekati sljedećeg dana. Prekrasna galerija “Stara skula” i mnoštvo ljudi na otvorenju. Došli su i iz Dubrovnika, iz ostalih mjesta na otoku. Neopisivo! Druga posebna izložba desila se u Luksemburgu u galeriji Schortgen, u zimi 2016. Tamo je otvorenje trajalo tri sata, bio je veliki broj posjetitelja, čak i njihov premijer i ministar kulture. Na kraju svega cijela izložba se rasprodala. To se ponovilo i 2018. na istom mjestu – kaže Mirna.
U jednoj od recenzija s izložbe u Čakovcu povjesničarka umjetnosti Tanja Karas istaknula je da je stvaralački opus Mirne Sišul okarakteriziran spontanošću i lakoćom izraza. “Neovisno o tome je li riječ o temama iz predmetne stvarnosti, ili apstraktnim kompozicijama, rad Mirne Sišul dosljedan je i prepoznatljiv zbog svoje izvorne, neopterećene vedrine i zaigranosti. Kolorit je intenzivan, bogatih i vedrih boja, ali platna nikada nisu prezasićena. Protutežu čine velike bijele plohe koje ostavljaju dojam prozračnosti”, navela je Karas. Povjesničarka umjetnosti Jasna Rodin naglasila je da umjetnost Mirne Sišul donosi vedrinu, unosi u prostor razigranu i tihu svečanost, zadovoljstvo i sreću koju smo svi ponekad doživjeli. “Na njezinim slikama sve je spontano i neopterećujuće, puno ritma i zavodljivog plesa oblika. Poetske transformacije u suglasju imaginacije i sanjarenja bliske su nam, a preobražaj vidljivog nastaje u spletu intuicije, osjećaja i kreativnog nagona”, napisala je. U predgovoru za jednu od izložbi Nirvana Silnović zapazila je da Mirnine “glazbene slike” pulsiraju nostalgičnim prizvukom koji nas vraća u neke sretne dane, dajući pritom boju svakom pojedinom zvuku i stihu, i obrnuto. Mirna se, osim slikarstvom, bavi i dizajnom interijera, što joj je poseban izazov jer treba zadovoljiti više kriterija odjednom, pa je samim time i izazov veći.
– Važno je da budem zadovoljna ja, ali još više klijent. Prvi susret s interijerom i intervencijom slikarstvom u interijeru došao je u obliku preuređenja starog komada namještaja u nešto novo i unikatno. Prve takve poslove radila sam za prijatelje koji su znali moj izričaj i poželjeli su ga na svom komadu namještaja. Puno je raznih elemenata koje sam radila, od kante za smeće, stolica, stolova do velikih ormara. Zatim je preporuka od usta do usta napravila svoje. Baveći se slikarstvom počela sam više primjećivati interijere u kojima slike žive. Kroz taj segment rodila se ideja za produkcijom art printeva, a kasnije su na red došle tapete. Imala sam potrebu prenijeti svoju sliku na cijeli zid, dobiti veći dojam, veći efekt, a to može samo tapeta. Mislim da je najvažnije da se nekome moj rad sviđa i da poželi na svom zidu ili u svom prostoru sliku, tapetu ili art print. To je preduvjet za sve ostalo. A i dalje je sve individualno, odabir između apstrakcije ili figuracije, više ili manje boja. Današnji interijeri u najvećoj su mjeri pročišćenih linija, crno-bijeli, eventualno u pastelnim bojama. Tako da se moj rad savršeno uklapa, podiže prostor i daje mu dodatnu notu. Imate ljude koji odmah znaju što hoće, vrlo su jasni u svojim željama i tu nije potrebna nikakva intervencija. No postoje i oni koji traže savjet i onda zajedno sagledavamo prostor i donosimo odluku hoće li to biti slika, art print ili pak tapeta – pojašnjava Mirna.
Iz ljubavi prema uređenju interijera nastao je i blog u 13 nastavaka “Usvojite teoriju boja za potpuni sklad interijera”. Boje koje nas okružuju, veli, daju nam vizualne informacije koje primamo svjesno, ali i na podsvjesnoj razini. One su dio našega života, naših emocija i s pomoću njih možemo organizirati prostor koji nas okružuje. – Upravo zato dobro je znati kako pojedina boja djeluje na nas u nekom interijeru. Možda se čini jednostavnim, ali već uvođenje nešto drukčijeg tona ili nijanse može potaknuti potpuno novu atmosferu u domu ili uredu. To je ujedno razlog zašto smo se odlučili napisati seriju članaka o uređenju interijera, o tome kako zahvaljujući raznoraznim malim intervencijama svaki dom ili ured mogu postati mjesta iz kojih ne želiš izaći i u kojima rado boravi cijela obitelj, prijatelji, klijenti i poslovni suradnici – veli Mirna Sišul.
Osluškujući potrebe ljudi, shvatila je da im art printevima može ponuditi puno više. Za cjenovno prihvatljiviji iznos klijent dobije reprodukciju u limitiranoj seriji. Hotelima, ugostiteljskim i smještajnim objektima lakše je, pojašnjava, približiti se art printevima nego originalima. Danas je mnogim kupcima cijena na prvom mjestu. Izrađuje art printeve u većem i manjem formatu. Veći se radi na platnu, tzv. canvasu, a manji na tvrdom papiru. Kako bi art print ugledao svjetlo dana, potrebno je originalnu sliku kvalitetno fotografirati ili skenirati u visokoj rezoluciji, a potom računalno obraditi i pripremiti za tisak.
U posljednje vrijeme često kombinira slikarstvo i fotografiju. Nastavak slikarske priče su i tapete, reprodukcije njezinih djela na posebnom materijalu.
– Tržište svakako prepoznaje tapete baš zato što su namijenjene za sve prostore, idealno su rješenje za uređenje poslovnog, stambenog, uredskog, ugostiteljskog, izložbenog, hotelskog prostora. Znači baš sve! Klijenti znaju da će postavljajući tapetu dobiti onaj “wow efekt” koji stvarno čini promjenu! – pojašnjava. Svestrana umjetnica bavi se i modnim dizajnom. Ta je priča krenula početkom ljeta 2019. s linijom tajica s tri motiva, uslijedile su ljetne torbe i kupaći kostimi, također s po tri motiva, a potom tunike i haljine. Izrađuje i kišobrane s četiri motiva pod nazivom “Razvedrimo zajedno ulice grada”.
– Razmišljajući o primijenjenoj umjetnosti, shvatite da su mogućnosti jako velike. Prije bih rekla da je ovo jedna igra umjetnosti, tj. slikarstva i mode. Prošle godine imali smo majice i hudice. Jednostavno uživam u toj igri. Izrađujem i nakit, još od srednje škole. Spajam nespojivo, a sve je to opet igra – kaže Mirna koja ima status samostalne umjetnice.
– Biti samostalna umjetnica ili umjetnik prije svega je privilegij koji netko zavrijedi svojim radom i utjecajem na kulturu Republike Hrvatske i pritom dobije priznanje od Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, koje potvrđuje Ministarstvo kulture. Svakih nekoliko godina morate potvrđivati taj status svojim radom. To da samostalno stvaram i zarađujem za život bez neke institucije iza sebe za mene je bio prirodan put. Danas ne mogu zamisliti da je bilo drugačije – pojašnjava.
U poslovnom dijelu pomaže joj suprug Marin koji je dio njezina kreativnog tima desetak godina.
– Sjećam se, jednom me pitao: “A što ti misliš sa svojom umjetnosti? Za koga ti to radiš, za sebe ili bi htjela od toga i jednog dana živjeti?” U tom trenutku iza sebe sam već imala veliki broj priznanja struke s raznih natjecanja u regiji, ali to je bilo to. Od toga se nije moglo živjeti. I od tada nadalje krenula je priča “Mirna Sišul originals & prints”. Marin je uz mene osmislio i razvio art printeve, organizirao i pokrenuo web-shop, počeo se baviti društvenim mrežama, promocijom, organizacijom, papirologijom, a poslije su došle i tapete. Dakle, bavio se svime što nije umjetnost, a bez čega umjetnost ne može biti vidljiva i prepoznata. I tako je krenulo naše zajedničko poslovno putovanje – kaže Mirna.
Kako bi opisala današnju riječku umjetničku scenu? Rijeka je 2020. bila europska prijestolnica kulture, nažalost u godini u kojoj se pojavila pandemija. Što najviše pamti iz te godine, je li se dovoljno učinilo?
– Prvog dana veljače 2020. godine dogodilo se spektakularno otvorenje EPK u Rijeci. Toga su dana cijela Rijeka i mnogi gosti bili u širem centru grada. To je bilo nešto posebno, toliko ljudi nikada nije bilo u gradu, ni za vrijeme karnevala. Pamtim ga kao nešto prekrasno. Imala sam i poziciju u centru gdje smo organizirali fotografiranje u “šarenom okviru”. Jako smo se veselili. Poslije je uslijedilo što je uslijedilo, a o tome ne bih htjela govoriti. “Pamtim samo sretne dane”...
