Draga Tea,
Nadam se da predviđeni odmor prolazi kako si ga planirala. Najavljuju zahlađenje i snijeg, što je idealno vrijeme za čitanje u toplini doma. Kako napreduje Dostojevski? Tetka i ja uglavnom smo dobro, no dogodila se jedna „sitnica" koja me je podsjetila na stvari o kojima si mi ti znala pričati, pa sam ti poželio reći nekoliko riječi više o svemu tome. I prije se znalo događati kod mene da neke stvari nestanu u kući, kao da su „uklete", no radilo se o uistinu malim stvarima ( npr. olovka, ključevi, neki papir, škarice ili sl.) – i to sam uvijek pripisivao svojoj zaboravljivosti ili dubokoj koncentraciji koja bi me obuzimala pri razmišljanju o nekoj temi, a pri svemu tome, vjerovao sam kako sam premećem (sasvim nesvjesno) stvari po rukama i zatim ih odnosim na sasvim drugo mjesto u stanu, drugo od onoga gdje su se one inače uobičajeno nalazile, a zatim sam to zaboravljao – sve dok se stvari „od same sebe" nisu počele pojavljivati, i dok nisu bile otkrivene na nekim sasvim drugim mjestima u stanu, i dok „misterij" sam od sebe nije bio riješen.
No, ovog puta nije „nestala" neka „mala stvar" već se radilo o povelikom satu, a ja u njegovu nestajanju nisam imao nikakav svoj „nesvjesni" udio.
Naime, kako je sve počelo?
Prije nekoliko dana tetka je u velikoj sobi, pri jednoj svojoj šetnji, na stolu ispred televizora primijetila sat, koji je do sada meni služio kako bi me obavještavao o promicanju vremena i o pravilnom smještanju i kretanju kroz protok vremena. No da ne duljim, tetka mi je rekla kako bi voljela da se taj sat od sada nalazi u njezinoj sobi. Pri tom je lucidno elaborirala kako je čitav svoj radni vijek provela uz društvo sata, koji ju je vjerno opominjao kada se za što treba pripremiti i napraviti. Naime, ona je cijeli svoj životni radni vijek provela kao glavna kuharica u jednoj vojnoj kasarni u Karlovcu, i pitanje doručka, ručka i večere bilo je sasvim strogo vremenski omeđeno i definirano. Njoj se to kretanje, u „vremenskim krugovima", toliko duboko urezalo u život, u sinapse pamćenja, da je ona i kasnije, kada se već nalazila u mirovini i kada se već dobrano mogla „pošteno" opustiti, jednostavno nastavila živjeti pod određenom „stegom" i „nametnutom" samodisciplinom. (Ona i danas ustaje u sasvim određeno vrijeme, ruča u određeno vrijeme, ide spavati u određeno vrijeme. Ima jedan ritam života koji ju je, vjerujem, uz njenu prirodnu vitalnost i „otpornost" prema raznim životnim nedaćama, doveo tu gdje i je – do duboke starosti).
Tako da mi je, kada mi je ona spomenula da želi imati sat u svojoj sobi, na neki način bilo drago, jer to je bio znak da se vraća na „staro". Naime, poslije „laganog" moždanog udara koji ju je zadesio, bila je dosta izgubljena, s mnogo pitanja zašto se to njoj baš dogodilo, i s jednim neshvaćanjem što joj se to u stvari dogodilo. Mučila ju je i nesanica. Sada ipak polako dolazi k sebi (uz to da još uvijek teže izgovara neke riječi i konstrukcija rečenice nije onako kako bi ona željela da bude, ali i to se popravlja), i kažem, kada je spomenula sat, bilo mi je baš drago. Isti dan odnio sam sat (koji mi je vjerno „služio" godinama) u njezinu sobu. Postoji veliki sat u kuhinji, i meni je, za moj „novi osjećaj vremena", odnosno za moj pogled na novi „objekt" pokazivanja protjecanja vremena, to trebalo biti sasvim dovoljno. Dakle, bilo mi je baš drago da je sat kod nje. Namještao sam ga na stolu kako bi ga ona iz kreveta mogla što bolje vidjeti i kako ujutro kada se probudi ne bi bila izgubljena, već bi znala koliko joj još treba vremena za njeno planirano ustajanje.
Do sada sam ja igrao „ulogu" sata. Pojavljivao bih se na vratima sobe u točno određeno vrijeme i obavještavao bih je da je vrijeme za ustajanje. Sada sam se „veselio" da će me sat odmijeniti u tome, i da će sat preuzeti za to svoju predviđenu ulogu. Ali „veselje" nije dugo trajalo. Naime, evo baš danas navečer, kada sam tetki pomagao da se smjesti u krevet, primijetio sam da sata nema na stolu. Pitao sam je – gdje je sat? Rekla je da ne zna. Mislila je da sam ga ja uzeo – no ja ga, koliko se sjećam, nisam uzeo niti sam ga bilo gdje premještao. I tu sam se našao u čudu. Gdje je sat?
Inače, taj trenutačno nestali sat, poznat je po svom naglašenom kuckanju. (Vjerojatno ga može samo nadglasati sat Kapetana Kuke.) Za razliku od nekih drugih satova približne veličine, koje sam imao prilike vidjeti, koji su možda i imali prigušeno kuckanje, ovaj se sasvim „slobodno" i „nesputano" oglašava. Po tom kuckanju je prepoznatljiv i ono bi ga odalo da se nalazi u sobi ili u bilo kojem drugom kutku stana, ali u tetkinoj sobi ga jednostavno nema, sve sam pomno pretražio. Niti se on nalazi negdje drugdje u stanu (ne čuje se nikakvo kuckanje) jer i to sam sve još pomnije pretražio. I nakon te potrage sam se, a što drugo nego, dobro naježio. (Ispada kao da se je sat tajanstveno „teleportirao" na neko drugo mjesto izvan dosega našeg poznatog i opipljivog svemira, kao da se je dislocirao izvan postojećih vidljivih i opipljivih i poznatih dimenzija našeg svemira, te se odjednom, na „svoju veliku radost" našao u nekom sasvim drugom – paralelnom svemiru (gdje stanovnike tog paralelnog svemira, prije svega, oduševljava svojim kuckanjem, a oni ga, „baš presretni" tom njegovom naglašenom i očaravajućom karakteristikom, nikako ne žele „pustiti" iz svojih ruku kako bi on „na miru" ponovo otplovio u našu dimenziju.) Ne znam što reći, ali ovo je prvi veći slučaj „teleportacije" ili „dislokacije" u mojem životu.
Kažem, i prije su mi se događale takve stvari, ali to sam, kao što sam već naglasio, pripisivao svojem životnom „automatizmu" ili svojoj „nesvjesnosti" u određenim trenucima, dok za ovaj „tajanstveni" slučaj još za sada nemam nikakvo racionalno objašnjenje. (Sat nestaje iz sobe dok nitko nije bio u njoj? Je li takvo što uopće moguće? Jesi li čula o sličnim slučajevima?) U svakom slučaju, evo, ovo je bio baš iscrpan izvještaj „reportera tajanstvenih slučajeva", a i rekoh da ti dam malo „dodatnog" materijala za čitanje (da ne čitaš samo podužu knjigu – kakav bi to bio odmor bez podužeg maila...) Evo, toliko za sada od mene. Idem na spavanje s jednim, moram ti reći, velikim oprezom – i s iskrenom znatiželjom u sebi – pitajući se kada se probudim... Koja će to sljedeća stvar biti na „popisu" onih koje bi tajanstveno mogle nestati?
Iskreno, Tihomir
Draga Tea,
nakon fantastične potrage, od koje zastaje dah, sat je pronađen! Potraga je trajala nevjerojatnih 48 sati. Sat je pronađen u koferu koji pripada tetki. Kako je tamo dospio, nije jasno ni meni ni njoj. Ovdje se vjerojatno radilo o onome što si ti rekla, odnosno napisala, o borbi jednog anđela i vražićka za jedan SAT, odnosno za VRIJEME. Tko je odnio prevagu i tko je pobijedio, ne zna se. Isto tako, ne zna se tko je od njih dvojce stavio sat u kofer i s kojom namjerom. Vjerojatno su petljali sa satom i ušeprtljali su se kada su čuli da se tetka i ja približavamo sobi. "Sat je moj", rekao je anđeo, "Ne, sat je moj, oduvijek želim takav sat", rekao je vražićak. "Netko ide", naćulio je uši anđeo. Vražićak je bio u panici. "Što sad, što sad?", ponavljao je. Anđeo je inače, kao što mu i priliči, bio posve smiren, ali sada je i njega zahvatila vražićkova panika. I dok su se oni tako ustrčali po sobi, i pri tom su se sudarili nekoliko puta, kao u nekoj slapstick komediji, tetka i ja smo se sve više približavali sobi, s namjerom da tetka legne. Napetost je dosegla svoj vrhunac! Što li će biti?!
Dok smo se mi tako približavali, u sobi se istovremeno događala jedna fantastična scena. Sat je cijelo vrijeme lebdio u zraku! Pošto se radi o nevidljivim bićima, oni su ga pridržavali, no činilo se (za neupućenog promatrača) kako sat pridržava samo zrak...
Netom smo se tetka i ja primili kvake, anđeo i vražićak su se poželjeli riješiti inkriminirajućeg objekta u svojim rukama. Kao da u rukama drže vruć krumpir, brzo su ga pospremili u prvu stvar koja se našla pred njima, bio je to kofer koji se je nalazio tik uz tetkin krevet. Kada su to napravili, oboje su duboko otpuhnuli i obrisali su znoj s čela. Kao što to priliči jednom biću koje ima više veze sa vatrom, vražićak se je više znojio. Tajming im je bio dobar. Tetka i ja ušli smo u sobu i ne sluteći kako je sat promijenio svoje mjesto prebivanja. Ja sam to zapazio tek kada se tetka smjestila u krevet. Nisam čuo tiktakanje sata i makinalno sam shvatio kako je sat nestao. Pitao sam je: "Gdje je sat?"...
Ali ti već znaš kako je taj dijalog dalje tekao i što je poslije bilo. Panika, potraga, koje se ne bi posramio ni Indiana Jones, a kamoli jedan Sherlock Holmes, evo čak sam i tebe uključio u čitavu misteriju, a ti si mi dala krucijalne savjete i potencijalno rješenje misterije. Kada sam sat pronašao, na njemu je bilo 11 sati (ne točno u minutu, ali tu negdje). Jasna je simbolika broja 11, naročito gledano kroz vizuru mog rođendana. Ima li to još neko značenje, razmislit ću. ("11 minuta"? "11. apostol"? "11 godina"? "11 otkucaja srca za pravu sreću"?) Imaš li ti kakvu ideju? Od kada je sat pronađen, budno motrim na njega. Znam nenadano u mraku banuti u sobu (i to sa bejzbol palicom u rukama) kako bih provjerio status sata, nalazi li se on još uvijek na svom mjestu. Sat je inače neoštećen i ne ponaša se čudno, npr. ne ide unatrag ili slično, niti je promijenio boju. Samo je malo „pocrvenio" kada sam spomenuo njegovu otmicu. Da može pričati ili da je imao mogućnost snimanja onoga što se događalo, vjerojatno bi mi rekao ili pokazao štošta zanimljivog.
Do nestanka (ili iznenadnog pojavljivanja, zašto ne) neke nove stvari iz mojeg stana čujemo se,
Tihomir
P. S. Čuvaj se da i ti kojim slučajem ne „nestaneš", a čuvat ću se i ja...
Odlična i zanimljiva priča, neobična, plijeni pažnju, a i gramatički sređena. Jedna od rijetko dobrih ovdje. P.S. Moglo je sasvim solidno i bez onog P.S. na kraju, potpuno je nepotrebno i unosi iznenadnu i neobjašnjivu nedorečenost.