Kada bih kojim slučajem bio Đorđe Balašević, ne bih pjevao o tome da sam triput vidio Tita nego – Paula McCartneya. Na žalost, ni jedna od te tri prilike nije se ukazala u Zagrebu, jer nakon što je 1976. nastupio s The Wings više ga ništa nije navelo u ove krajeve, osim ako ne smatramo da je glavni hrvatski grad predgrađe Beča, kako ga, budimo objektivni, na koncertnoj karti Europe obično tretiraju.
Za Zagreb vjerojatno više neće ni biti prilike, a za McCartneya se svakako nadam da mu ovo neće biti i posljednja turneja. Uostalom, uzmemo li u obzir da je na europskom „krilu“ aktualne svjetske turneje „Out There“, započete 4. svibnja u Brazilu, nastupio u samo četiri grada (Manchester, Varšava, Verona i Beč), ne bi bilo pretjerano čudo da nakon posljednjih koncerata u Kanadi u kolovozu bude dodan još poneki europski grad. No, to su samo nagađanja. Ne ostvare li se, doista se nemamo pravo ljutiti s obzirom na to da McCartney ima 71 godinu i posve je realno očekivati da mu svjetske turneje ne mogu više trajati po godinu i pol dana.
Kažem, vidio sam McCartneya tri puta: prvi put u Londonu u rujnu 1997. godine, u mitskoj koncertnoj dvorani Royal Albert Hall. Zvuči super, ali na našem inicijalnom spoju izvođene su samo pjesme s njegova netom objavljenog albuma simfonijske glazbe „Standing Stone“. Koga briga? Na sreću, na tome nije ostalo. Nova se prilika pojavila 2003. i taj put radilo se o punom pogotku. Moskovski Crveni trg, 24. svibnja 2003. Povijesni trenutak, prvi put da neki od članova Beatlesa nastupa pred publikom u bivšem Sovjetskom Savezu, a svi koji su proveli i dan života iza tzv. željezne zavjese znaju što je rock značio na tom području u to vrijeme. Bio je to velik događaj čak i za predsjednika Putina koji je kao pravi domaćin, naglo izbrisana sjećanja o vlastitoj ulozi u bivšem sistemu, dočekao McCartneya riječima: „Vaša je glazba bila kao prozor u svijet.“ Nastup je bio većinski sastavljen od pjesama Beatlesa, a naslovi su vrištali: „Jedina osoba na Crvenom trgu koja nije bila dirnuta/pomaknuta bio je Lenjin“, „The Beatles, Paul, John, George i Ringo, napravili su više za pad komunizma od svih drugih zapadnih institucija“...
Napokon, točno deset godina kasnije, u četvrtak na bečkom stadionu Ernst Happel (poznatiji kao Prater) dogodilo se i treće ukazanje na koncertu koji je nadišao sva očekivanja. A s obzirom na cjelokupnu povijest odnosa prema McCartneyu i njegovu djelu, očekivanja, dakako, nisu bila mala. Shvatili ste već možda da u ovom slučaju imate posla s neizlječivom kategorijom, fanom McCartneya i Beatlesa, a biti na bečkom koncertu bilo je i za manje predane fanove puno više od fenomenalnog showa. To je u punom smislu – transcendentalno iskustvo.
Nekome može zvučati pretjerano i ne pretjerano analitički, što bi se možda očekivalo od jednog profesionalca. Zašto baš transcendentalno? Ići na koncerte veličina poput McCartneya dobrim dijelom znači susretati sebe same, znači suočavati se s trenucima i evocirati osjećaje koje nosite u sebi otkako ste prvi put osjetili da vas je neka pjesma, vokalna dionica, solo ili bilo što drugo kod Beatlesa ili Wingsa oborilo s nogu, kada ste uživo mogli osjetiti mijenjanje strukture vlastitih gena i središnjeg živčanog sustava. U takvoj je situaciji deset, dvadeset, trideset godina kasnije opasno ići sretati svoje idole jer je puno veća vjerojatnost da će vas razočarati, odnosno da vam neće pokrenuti mehanizam emocija na pravi način. No, to se s McCartneyem u četvrtak nije dogodilo. ?Sam početak showa s „Eight Days A Week“ i još ponekom pjesmom možda je djelovao rutinerski, ali kada su se ventili ubrzo odčepili s uvodnim gitarskim rifovima u „Paperback Writer“, kao da vas je netko zgrabio za vrat i tako ostao držati do kraja.
U izvještajima s ove turneje dosta se pozornosti poklanja tome da je McCartney u dva sata i četrdeset pet minuta programa gotovo pola programa posvetio pjesmama Beatlesa, što zapravo i nije osobita novost. Tijekom sedamdesetih McCartney to nije prakticirao jer je želio da njegov sastav Wings nakon Beatlesa ostavlja dojam suvereniteta. I premda mnogi u to nikada nisu povjerovali, Wings su to doista bili. Ta faza kreativnosti za cjelokupnu McCartneyevu karijeru ne zaostaje puno za onom iz razdoblja Beatlesa. Možda je McCartney u Beatlesima dao više evergreena, pjesama za za sva vremena, ali Wings su bili vrlo zanimljiv sastav čiji je punomasni pop s primjesama hard-rocka, reggaea, countryja, pub-rocka i ostalih derivata ostavio puno iznimnih i nadasve originalnih pjesama u kojima bi pojedinačno bilo više dijelova i melodijskih linija nego na cijelim albumima nekih drugih izvođača. Zato nije nimalo čudno da, otkako je u drugoj polovini osamdesetih odbacio ideju o neovisnosti, tj. punim srcem prihvatio da je bio i ostalo Beatle – da se nema čega sramiti, dapače – te počeo krcati koncertni repertoar pjesmama najboljeg sastava svih vremena, postoji jednaki broj pjesama iz karijere Beatlesa i Wingsa bez kojih i danas McCartney rijetko završi neki svoj koncert ili turneju. „The Long And Winding Road“, „Yesterday“ „Let It Be“ i pjesme toga kalibra nezaobilazno predstavljaju fazu Beatlesa, a Wingse „Band On The Run“, „Live And Let Die“, „Let Me Roll It“ i „Maybe I’m Amazed“. (Od pjesama s tog popisa na ovoj je turneji ispala dosad neizostavna „My Love“).
Koncerti i turneje McCartneyu već desetljećima ne služe za promociju najnovijih albuma, nego za izvođenje kataloga. Tako je s posljednjeg albuma izveo samo predivnu baladu „My Valentine“, a od solo faze nakon Wingsa – dakle, govorimo o razdoblju od tri desetljeća - otpjevao je još jedino „Here Today“ u počast Johnu Lennonu. No, divljenje njegovim koncertima nije stvar nostalgije, odnosno isključivo nje. Većina pjesama koje izvodi zvuči vrlo originalno, svježe i moderno. Danas u vrijeme deriviranja rockerske prošlosti, možemo lako zamisliti što bi suvremeni gitarski bendovi dali za „Paperback Writer“, Flaming Lips ili neofolk bendovi za „Being For The Benefit Of Mr. Kite“, a braća Gallagher i britpoperi vjerojatno bi prodali dušu đavlu za bilo što s popisa McCartneyeve koncertne liste. U briljantnim izvedbama dugogodišnjeg pratećeg benda, nadograđenima sjajnim vizualnim stadionskim efektima, McCartneyevi su showovi jednako stvar trenutka koliko i prošlosti. A on sam fascinira, pojavom i scenskom karizmom, tako i sposobnošću da pjesme izvodi potpuno nepromijenjene na originalne vokalne tonalitete, da uzdigne glas do neba gdje treba u jednom trenutku ili da već u sljedećem zagrmi (po tom su pitanju uvijek fascinantne „Golden Slumbers“ i „Maybe I’m Amazed“).
Ovih dana neki u Hrvatskoj zabrinuti su što Angela Merkel neće doći na svečanost ulaska Hrvatske u EU. Zar to stvarno i objektivno ikoga može biti briga!? Zar ne bi bilo puno bolje, vrednije, značajnije, zabavnije i zanimljivije na toj svečanosti ili u bilo kojoj drugoj prigodi u nas vidjeti Paula McCartneya!
Koncert u Beču - Set lista
1. Eight Days a Week
2. Junior’s Farm
3. All My Loving
4. Listen to What the Man Said
5. Let Me Roll It
6. Paperback Writer
7. My Valentine
8. Nineteen Hundred and Eighty-Five
9. The Long and Winding Road
10. Maybe I’m Amazed
11. Things We Said Today
12. We Can Work It Out
13. Another Day
14. And I Love Her
15. Blackbird
16. Here Today
17. Your Mother Should Know
18. Lady Madonna
19. All Together Now
20. Lovely Rita
21. Mrs. Vandebilt
22. Eleanor Rigby
23. Being for the Benefit of Mr. Kite!
24. Something
25. Ram On
26. Ob-La-Di, Ob-La-Da
27. Band on the Run
28. Back in the U.S.S.R.
29. Let It Be
30. Live and Let Die
31. Hey Jude
Bis
31. Day Tripper
32. Hi, Hi, Hi
33. Saw Her Standing There
Bis 2
34. Yesterday
35. Helter Skelter
36. Golden Slumbers
37. Carry That Weight
38. The End
