U osamdeset i četvrtoj godini u Zagrebu umro je pjesnik i prevoditelj Milivoj Slaviček. Rođen je 24. listopada 1929. godine u Čakovcu, pučku školu pohađao je u Prelogu, a gimnaziju i Filozofski fakultet završio je u Zagrebu.
Slaviček je bio godinu dana mlađi od Slavka Mihalića i godinu dana stariji od Ivana Slamniga. Pripadao je, i to ne samo generacijski, značajnoj i životnoj generaciji krugovaša koja je tako nadmoćno i radosno rasporila socrealizam.
Bio je Slaviček pjesnik pojedinca, ironije, demistifikacije velikih tema i poetskog govora. Najvažnije su mu zbirke “Zaustavljena pregršt”, “Daleka pokrajina”, “Noćni autobus ili naredni dio cjeline”, “Soneti, pjesme o ljubavi i ostale pjesme”, “Otvoreno radi (eventualnog) preuređenja”, “Sjaj ne/svakodnevice”...
Najzapaženija i do danas najcitiranija pjesma tog antologijskog pjesnika je “Vrijeme je da se događa napokon čovjek”. U životu je bio akviziter, knjižničar, urednik časopisa poput “Kola” ili “Stiha”, a jedno je vrijeme predsjedavao Društvom književnika Hrvatske u kojem je bio i tajnik. Kao vrstan poznavatelj poljskog jezika, živio je povremeno u Poljskoj, u koju ga Franjo Tuđman šalje kao prvog hrvatskog veleposlanika. Prevodio je s poljskog jezika, među ostalim i poeziju i prozu Karola Wojtyle.
Slaviček je jedan od utemeljitelja HDZ-a i barakaša. Predložio je da se u tekst hrvatske himne ubace riječi “sinje more svijetu reci”, što je i prihvaćeno, ne bez repova. Posljednjih godina života bio je zaboravljen i marginaliziran. Sudbina je htjela da umre desetak dana nakon još jednog velikog međimurskog pisca Jože Horvata.
Bilo je lijepo kao srednjoškolac čitati njegovu poeziju. Imponirao je na slici s lulom. Svi koji su živjeli, dolazili ili se rodili u Međimurju su Međimurci po njemu, J.Horvatu, Punčecu, Šerfeziju,A.B.Teheku, J.Šlibaru, J. Baksi, Karlu Mrazoviću, Režeku i čitavoj plejadii divnih ljudi- koji su nas objedinjavali i činili da volimo Međimurje, da ga cijeli život nosimo u srcu i da se stalno pitamo: "Nismo li mi ipak svi Međimurci?"