Prljavozeleni, realistično-optimistični crnjak koji bi se mogao ocrtati
kao svojevrstan spoj Winding Refnova "Dilera" i Bergmana, pokazuje kako
život u "uljuđenoj Skandinaviji" nije nimalo nalik viziji života ugodne
socijalne sigurnosti koju o njemu onako površno imamo.
Smješten u izlizane socrealističke prostore Osla, FIPRESCI-jem
nagrađen redateljski prvijenac 29-godišnjeg glumca Aksela Henniea i
ravnatelja filmske fotografije J. A. Andersena, ponajprije osvaja
odlično pogođenima tonom i ugođajem koji dojmljivo oslikavaju tužne, s
beznadnom sudbinom pomirene likove.
Tmurna niskoproračunska drama jakog okusa realnosti (zrnata slika,
snimljeno pretežno kamerom iz ruke) istodobno je netipična priča o
odrastanju i suočavanju s okrutnim životnim realnostima, a poseban čar
daju joj dijelovi u kojima na pomalo nadrealan, sasvim nepatetičan
način glavnu riječ preuzimaju mladić s Downovim sindromom i jedan pas,
bića čijim ponašanjem ne upravljaju konvencije ni pravila. (J. H.)
Uno
UNO, drama, 103 min., Norveška, 2004.; Tordenfilm AS/Discovery; R: Aksel Hennie, John Andreas Andersen; G: Aksel Hennie, Espen Juul Kristiansen