Nestanak djeteta izuzetno je čest motiv psiholoških trilera. U ovom slučaju riječ je o nestanku djevojčice od dvanaest godina, čije tijelo nikada nije pronađeno, policija nikada nije rasvijetlila što se tog dana zapravo dogodilo u liječničkoj čekaonici gdje je zadnji put viđena, a o čijem nestanku priča otac, čuveni berlinski psihijatar koji prolazi kroz istinski košmar potrage za djetetom, zbog kojeg i prestaje raditi te se odaje piću.
No roman “Terapija” mladog njemačkog književnika i novinara Sebastiana Fitzeka izdvaja se iz obilja romana sa sličnim temama. Za to je u prvom redu zaslužna autorova ideja da kroz formu trilera i čitateljev pokušaj da otkrije što se zapravo dogodilo progovori o jednoj i danas prešućivanoj, a vrlo važnoj temi. To su mentalne bolesti, u ovom slučaju shizofrenija i njeni brojni pojavni simptomi, tema s kojom suvremeni kriminalistički romani barataju bez previše promišljanja i koristeći bolesne osobe tek kao prijetnju, svojevrsnu tempiranu bombu od koje se uvijek može – i treba – očekivati ono najgore.
Ovaj roman nudi sasvim drugačiji uvid te time ne samo destigmatizira mentalne bolesnike, već zorno pokazuje da i ispod bolesti (ma koliko teška i dramatična ona bila) postoji ljudskost koja je u najvažnijim trenucima sposobna pobijediti čak i najveće izazove, žrtvovati sebe u korist najmilijih.
No taj zanimljivi klinički pristup nipošto ne treba od ovog romana odbiti istinske ljubitelje psiholoških trilera jer roman se čita u dahu, napisan je u furioznom ritmu, u kojem sva nagađanja i predviđanja onog tko ga je uzeo u ruke padaju u vodu. Obrat na kraju, a zapravo je riječ o dva sasvim neočekivana rukavca u koje skreće priča dokazuju vještinu autora, koji zapravo do zadnjih stranica knjige uspijeva sačuvani onu najveću tajnu. Stoga je ovo roman zbog kojeg vrijedi prošetati do obližnje knjižare ili knjižnice, roman koji se pamti.
