U vrijeme nesklono svemu, kultura se žilavo ne da. Tako je u Zagrebu niknuo nov galerijski prostor, LexArt, u skladištu Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže u Frankopanskoj ulici u kojem su knjige za otpis, umjesto da završe u smeću, lukavo pretvorene u cigle koje tvore zidove na kojima se izlažu umjetnička djela. Kao ideja zvučalo je sjajno, a u realizaciji je ispala još bolje. Ritam uredno složenih knjiga naspram bjeline zida i crvenog poda i gotovo i nije bilo potrebno više ičim dekorativnim ući u prostor od oko 300 četvornih metara.
Projekt je nastao spontano, govori na Gordana Bralić, članica autorskog tima, kroz druženje nekolicine stalnih posjetitelja Kulturnog Kruga (kod Draška), Deana Jokanovića Toumina, Damira Sokića i Brune Kragića. Kulturnoj javnosti to dvorište u Frankopanskoj dobro je poznato, većina kulturnjaka gravitira tom mjestu, a na kraju i njegove fasade su umjetnička djela.
– Upravo na inicijativu Brune Kragića i Zavoda koji nam je prepustio prostor i financirao njegovo uređenje, rodila se ideja o divnom spoju dviju kulturnih djelatnosti. U kući knjige i nakladništva, publikacije koje je pregazilo vrijeme dobile su nov život, postale su arhitektura na koju se oslanja umjetnost – kaže Gordana Bralić.
Aktivnosti u novom prostoru počinju već sutra, otvorenjem izložbe “Umjetnost je sumnja” čija je autorica umjetnica Snježana Ban. Nekoliko godina posvetila je minucioznom istraživanju fenomena sumnje kao kreativnog potencijala u suvremenom slikarstvu. Izložba obuhvaća 37 autora različitih generacija, u rasponu od autoriteta i likovnih osobnosti kao što su Seder, Knifer, Kožarić, Šebalj, Feller, Galić, Šibenik, Trbuljak, Petercol, Sokić, Jokanović Toumin, N. Ivančić, Fabijanić, Rašić, srednje generacije – Ukić, Tudek, Mušćet, Kozina, Majer, Bralić, do vrlo mladih umjetnika – Klanjčić, Zagoda, Zdunić, Škrgatić, Matić, Maraković, Žuti. Opsežan postav podijeljen je u tri djela, svaki dio u LexArtu bit će izložen po mjesec dana. Izloženi radovi sadržavaju neke od mogućih odgovora na pitanja poput: što znači sumnjati u uvjetima pluralnosti, ravnodušnosti, zasićenosti umjetnošću i umjetnicima? Kakav potencijal sumnja ima za kreativni uzlet? Intrigantna tema idealna u aktualnom trenutku, kada se sve dovodi u sumnju, kada je epidemija koronavirusa djelomično suspendirala život i kao što autorica postavlja pitanje: Nije li ovo trenutak koji nas gotovo obvezuje da poput stroga sudca, preispitujemo i sebe same, i život i njegov opći smisao?
– Vlastito iskustvo stvaralačke krize odlučila sam realizirati kao vlastitu kartu sumnje koja okuplja slikovnu i tekstualnu građu, uvelike oslonjenu na druge autore. To je odredilo i kut ove izložbe i kut pogleda na tako široku temu pri čemu nisam zadirala u ekonomska pitanje i društveno angažirane radove, već me zanimala intimna autorska sumnja unutar stvaralačkih procesa pa sam po tom ključu birala i autore i njihove radove. U prvom dijelu izložbe koji otvaramo sutra, izloženo je 20-ak autora svih generacija, a jaka izlagačka imena ravnomjerno su raspoređena kroz sva tri djela. Tako primjerice na prvoj izložbi od Knifera je izložen dnevnik u kojem je on ispisivao svoje sumnje, a na drugoj izložbi bit će jedna njegova slika. Radovi su posudbe od autora ili iz privatnih kolekcija Laube, iz MSU Zagreb i Istra te Ane Knifer kao privatne vlasnice – kaže Snježana Ban. LexArt smatra svježim iskorakom na zagrebačkoj kulturnoj sceni, a ideja koncepta jest zanimljiva i inicijativa hvalevrijedna iako u Zagrebu doista nema deficita izlagačkih prostora.
– Istina, mislim da Zagreb nimalo ne oskudijeva fizičkim prostorima za izlaganje, ali oskudjeva sa idejnim prostorima u kojima umjetnost živi i diše. Aktivnosti većine galerija su se svele na razne vrste “podobnosti” te su postale uslužne djelatnosti iza kojih najčešće ne stoji niti ideja, niti stav, a programsko usmjerenje je sintagma koja je ostala u nekim prošlim vremenima zajedno s dinosaurima – smatra Gordana Bralić.
