Usred noći odlazila bi na WC u strahu od njih. Sjedala bi na zahodsku školjku i dizala noge visoko iznad sebe, sigurna da će ih vidjeti kako jurišaju po podu. Najgori su bili šumovi koje bi začula prije nego bi ih vidjela. Slični vjetru koji zadnjih dana nije stao. Njihova brzina ju je iznenađivala i zbunjivala. Činili su se kao velike smeđe mrlje od tinte koje nestaju ispod tepiha ili u pukotinama za koje nije ni znala da postoje prije nego što se on odselio iz stana.
Vrlo kratak brak, komentirali su svi s kojima je razgovarala, suosjećajno kimajući nakon rastave prije koje je on pažljivo spremio sve svoje stvari u kutije i vreće. Pokušavala je zaustaviti trenutke njegova pakiranja, pauzirati ih kao na filmu, ali on nije stajao. Činilo se da bi mogao raditi danonoćno, dok mu ruke ne prokrvare: rastavljati svoje računalo, vaditi svoj brijaći pribor iz kabineta u kupaonici, svoje knjige spremati u kutije, svoju odjeću u veliki ruksak. Usput se smiješio, kao i kada su se useljavali. Možda za njega i nije bilo razlike. Činio joj se kao maneken, pogotovo njegove guste crne obrve i blistavi zubi dok pozira pred nevidljivim kamerama: brak, pokušaj, smiješak. Brak, promašaj, smiješak. Idemo dalje. Smiješak.
U čemu je zapravo bio problem?, pitali bi oni isti komentatori, suosjećajno okrećući glavama lijevo-desno. Djelovali ste kao predivan par! Slegnula bi ramenima i uvela u razgovor par fraza: neslaganje, različiti karakteri i ciljevi... bridećih obraza od srama koji joj se spuštao na lice jer takve se stvari saznaju prije, a ne kasnije, zar ne? Kako su mogli biti tako nepromišljeni i ući u nešto toliko važno, kolosalno kao što je brak, nepripremljeni, neinformirani, neupoznati?
Djelomično su njezini odgovori bili istiniti. Imali su različite ciljeve. Njegov je bio krađa njezina novca pod izgovorom zajedničkog perspektivnog ulaganja. Njezin je bio zajedništvo pod izlikom svega čime je brak smatrala, svega čemu se u njemu nadala. Ono neobično na kraju čitave priče bilo je to što je ona bila ispitivana o svemu. Stavljana pred obiteljske sudove. On je otišao na odmor. Na more.
Ostao joj je stan. I žohari. Smeđi. Kućni. Jedno jutro, dok je prala suđe, posebno velik žohar uspeo se bijelim pločicama i nestao ispod rasklimanih polica. Od straha i gađenja ispustila je čašu koja je pala na pod i napukla. Dižući komade, posjekla se. Krv je blago počela teći iz njezine ruke, bez boli, ali gusto i neprekidno. „Smeđi žohar hrani se organskim sastojcima ili otpacima. Naročito vole škrob, šećer, meso, kruh, svježu i suhu krv, vosak i tutkalo, a u nedostatku ovih nagrizaju knjige, papir, dlaku i kožu", pročitala je neki dan na internetu, nakon čega nije mogla prestati zamišljati buđenje u kojem joj je tijelo prekriveno žoharima; ulaze joj u usta i oči, zapetljavaju se u njezinim dlakama. Polako i oprezno je nagrizaju dok ne uđu sasvim u njezinu unutrašnjost i ona ne nestane u njihovim malim ustima. Uzela je drugu čašu s police i pustila krv da teče u nju. Prisjetila se vađenja krvi u epruvete, onih kada je trebalo napuniti više epruveta pa joj nije preostajalo ništa drugo nego sjediti i čekati da se napune. No, već nakon nešto manje od pola čaše, krv je prestala kapati u tolikoj mjeri. Isprala je ranu u kupaonici i stavila na nju vatu i flaster. Pogledala se u ogledalo. Podočnjaci, otkad je otišao, nisu nestajali. Nije mogla doći do svojeg novca. Rekao je da je sve investirao u projekt o kojem joj nema namjeru govoriti. Projekt koji je propao. Tuži me, rekao joj je s Plidenta osmijehom. Uostalom, nisam uzeo baš toliko mnogo novca. Jebiga. Idem sada. Gledala je kako odlazi na terasu koju su dijelili s ostalim stanarima na katu. Vjetar je puhao u jakim naletima. Još joj se jednom nasmiješio dok je silazio niz stepenice. Okrenula se prema stanu koji joj se činio kao gladna usta koja će je sažvakati.
Usta puna žohara, pomislila je tu večer prije spavanja i stresla se. Još je jednom previla ranu. Sklonivši vatu, vidjela je samo jasnu duboku brazdu koja se spuštala po njezinu dlanu od početka kažiprsta ravno, kao linija života, do dna palca. Stavila je na nju novi flaster. Proći će, pomislila je. Otišla je u kuhinju i u čašu sa svojom krvlju stavila ljepilo. Pomiješalo se s krvlju i stvorilo gusti talog. Zamišljala je kako bi bilo da netko, recimo on, zabunom pokuša popiti tu masu. Usta bi mu se zalijepila tako da ih više nikada ne bi mogao otvoriti. Nožem bi ih morala razrezati da ponovno vidi onaj njegov blistavi osmijeh. Samo, tada više ne bi bio onako bijel. Zatim je čašu ostavila na mjestu gdje se noću skupljalo najviše žohara, između kuhinje i kupaonice. Mrak je polako padao, vidjela je to na terasi gdje je susjedovo rublje sušio vjetar. Nije znala koliko je sati i koji je dan. Nije vodila računa o tome u zadnje vrijeme. Nadam se da ćeš se uskoro pribrati, završavali bi komentatori. Nije kraj svijeta, znaš. Udahnula bi zrak u pluća u smišljanju odgovora, ali bol bi je presjekla. Pluća ne bole, znate, rekla je doktorica i svejedno predložila rendgensku snimku. Dugo je čekala u redu. Udisala je i izdisala pažljivo, kao da je iznutra staklo koje bi se krivim udisajem moglo pomaknuti i rasjeći je.
Prije ulaska u krevet, zatvorila je vrata spavaće sobe i ispod njih nagurala vatu iz paketa koji je koristila i za posjekotinu na ruci. Ugasila je svjetlo i pogledala van. Nije bilo mjeseca. Dotaknula je svoju ruku, a zatim pluća. Čista pluća, ako je bilo vjerovati snimci. Pokušala je duboko udahnuti. Nije se sjećala kako je utonula u san. Čim je otvorila oči, dotaknula se po licu. Zatim je odmaknula deku i pogledala krevet. Njihov, bračni. Žohara nije bilo. Bosa je ustala iz kreveta i pokušala otvoriti vrata koja su se teško pomicala. Vata. Sagnula se i izvadila je. Zatim se približila kuhinji. U čaši se koprcao onaj veliki žohar koji je jučer pobjegao iza polica. Kada je lice približila čaši, vidjela je kako su mu nožice zalijepljene ljepilom, a on se sve bjesomučnije trga i pokušava pobjeći, svjestan njezine blizine. Činilo se da je spreman otrgnuti čitav dio svog trupa samo da pobjegne iz čudne klopke u kojoj se našao. Krv gotovo i nije vidjela, sve je bilo žuto od ljepila i smeđe od žoharova tijela. Miris ljepila bio je istodobno omamljiv i neprijatan. Mislila je da će ga, ostane li dulje u tom položaju, početi udisati i zaboraviti na žohara i svoj plan. Zatim je uzela najtanji nož iz ladice i nekoliko puta pažljivo dotakla žoharov oklop vrhom. Bio je mekši nego što je očekivala. Naglo ga je probušila i ostavila nož u njemu. Iz žohara je poteklo nešto tamno. Još se par puta trgnuo, a zatim opustio. Izvadila je nož iz njegova tijela i zadržala ga u ruci. Ostavila je čašu na podu i ogledala se po kuhinji. Osjetila je neobičnu snagu u rukama i plućima. Spremnost na masakr s tisućama crnih očiju, ako sada izađu iz pukotina, spremni na osvetu. Ali, zidovi su bili čisti. Pod je bio prazan. Nije bilo šumova. Prvi put u posljednjih mjesec dana, nije bilo ni vjetra. Susjedovo rublje mirovalo je na terasi.
Konačno i neka zanimljiva priča.