Na rovinjskom molu Calsanta sjedokosi se ribar taman ukrcavao u batanu, ali sam ga zaustavio. Nevoljko se okrenuo, da vidi tko smeta, pa kazao:
– Idem na kupanje, neizdrživa je vrućina, reci brzo!
– Pričekajte malo, trebam vas – kažem mu.
Samo tren kasnije sjedimo na njegovoj bijeloj brodici i priča počinje. Tema koja me zanima su – bitinade, ribarsko rovinjsko klapsko pjevanje. Vaše romantične pjesme...
– Sad ću ti ja sve reći – raspričao se i zaboravio na sunce koje nam udara u glavu.
– To su ribarske pjesme o moru, o ljubavi... Naše, nigdje ih drugdje nećeš čuti osim u Rovinju – priča mi dok se upoznajemo, zove se Gianni Giuricin.
– Čuj, nekad nije bilo televizora, okupljali bismo se oko kakve bačve, natočili bismo vina i zapjevali. Pjevalo se na talijanskom, glasom se imitirali instrumenti – priča Giandomenico, kako mu je puno ime.
Priznaje da nema glas za pjesmu, u kojem se imitiraju zvukovi gitare, mandoline, kontrabasa, oboe, trube, ali je u pjevanju imao važnu ulogu:
Uz vino i srdele
– Ja bih pekao sardele, igrao s pjevačima trešetu, briškulu, a oni bi pjevali. Vremena se mijenjaju, ali još uvijek se može, ovdje u centru grada, čuti ta pjesma. A ja i dalje pečem ribe. Evo, gradimo tu i jednu malu batanu, za našu školsku djecu, da nauče veslati – objašnjava nam Gianni.
On je jedan od rovinjskih ribara koji na svojem čamcu ujutro love ribu, a kasnije voze turiste.
– Mnogi su se poznati vozili na ovom čamcu, ali ja ne pitam imena, je l' tko Englez ili Belgijac, ja samo vozim – kaže.
U gradu susrećem i kolegicu Mihaelu Medić na terasi upravo otvorenog modernog butik hotela Adriatic.
– Bitinaduri, izvođači bitinada, posebni su po tome što, dok jedan ili dva solista pjevaju, ostali ih nadopunjuju imitiranjem instrumenta glasom. Može se usporediti s klapskim pjevanjem, ali je dojam potpuno drugačiji. To je kao da slušate glas uz pratnju orkestra. Ribari na brodovima i kopnu nisu mogli svirati jer su im ruke bile zauzete, pa su se dosjetili glasom nadoknaditi sviranje instrumenata. Naziv bitinada se spominje u 19. stoljeću, a zaštićena je kao nematerijalno kulturno dobro. Ne možete baš odmah doći i zapjevati, postoje određena pravila, pa za to treba vremena i vježbe – kazuje Mihaela, donedavna novinarka, danas lokalni turistički vodič.
Tabachine i sardeline
Dečki su pjevali, a Rovinjanke – radile. I to na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Bila je tada rijetkost da su žene bile zaposlene, ali ne i u Rovinju.
– One koje su radile u tvornici duhana zvali su tabachine, a one koje su radile u Mirni, tvornici ribljih konzervi, zvali su sardeline. Naravno, bilo je bolje biti tabachina jer je to bio siguran posao za koji su svaka dva tjedna dobivale plaću, kako su je zvali, "quindicinu". One su si mogle priuštiti bolju odjeću, nakit, bile su ekonomski neovisne. Postoji i jedna pjesma koja kaže: "Oženi me, dat ću ti svoju plaću" – priča mi kroz smijeh Mihaela te dodaje:
– Bolje je bilo raditi u Tvornici duhana jer bi ženama ruke mirisale po duhanu, a one iz Mirne imale su problem riješiti se mirisa ribe s ruku.
Do otoka Sedam dlaka ne mogu sam, netko me mora povesti, ali na Crveni otok kao turist mogu doći bez problema. Vožnja brodom trajala je 15 minuta, a plaža u uvali je zaklonjena, idealna da se uhvati malo mira. Par pokraj mene imao je i butelju u metalnoj kantici s ledom, koju su uzeli u hotelu. Idila.
U šetnji po otoku susreo sam fazane, koji se na mene nisu obazirali. Uživali su u mediteranskim mirisima, a ionako su navikli na društvo elite. Što je za njih jedan reporter, takve gledaju stalno...
Spas od vrućine tražim na mjestu na kojem su se trijeznili nakon tuluma kod Hütterotta, redom – princeze Stefanie von Habsburg i Marija Terezija, princ Johann Liechtenstein, pa čak i Emil Ritter von Škoda, češki industrijalac koji je osnovao autokompaniju u čijim se automobilima desetljećima voze i mnogi Hrvati.
Osim rive i tvornica, i rovinjski otoci kriju tajne priče. Na Crvenom otoku živio je njemački industrijalac Georg Hütterott, inače počasni konzul japanskog carstva u Trstu, koji je na prijelazu 19. u 20. stoljeće želio Rovinj pretvoriti u ljetovalište po uzoru na Opatiju.
– Napravio je prvi turistički plan, ali i donosio biljke sa svojih putovanja diljem svijeta te ih sadio na Zlatnom rtu, danas zaštićenoj park-šumi. Imao je zbirku slika kao i arheoloških predmeta koji se danas čuvaju u muzejima, Zavičajnom u Rovinju te Arheološkom u Puli – kažu mi domaći.
Organizirao je Hütterott, tvrde, najbolje tulume toga doba, a navodno je na njima inkognito gost bio i sam Franjo Ferdinand, na kojeg je poslije u Sarajevu atentat izveo Gavrilo Princip. A kad je i Georg Hütterott preminuo, njegova je udovica 1913. godine pomogla gradnju hotela Adriatic.
No, nakon Drugog svjetskog rata, s Crvenog otoka nestaju i supruga Marie i kći Barbara. Navodno su ubijene, zbog novca i posjeda, no to je i dalje rovinjski misterij.
a Večerao sam u Vrsaru, a i spavao. Na Obali maršala Tita hrana je bila lijepo složena. Tanjur salate sa sirom bio je pun, to bih platio više na tržnici u Rovinju. I lignje su nestajale – tartar služe u morskoj školjci – a i blitva je bila ukusna. Držali su me na dlanu, za rastanak pelinkovac na račun kuće, sve za 120 kuna.
>>Na obali dugoj 37 kilometara čak je petina svih naših plavih zastava
